Nova Istra

58 PATNJA Dragutin LUČIĆ Luce spektive gotovo samo po sebi razumije“, zaključuje Lore Hühn u osvrtu na period „neizravne komunikacije“, a pozivajući se na jedan članak Güntera Figala iz 1982., „da Danac u vlastitoj stvari pri takvom obratu ne misli, primjerice, na nužan proces koji se može teoretski iznuditi, dekretirati izvana, nego zapravo na praktično-eg­ zistencijalnu odluku, koju nam nitko (...) ne može oduzeti, koja se, dakle, ne može prenositi s jednog subjekta na drugi, niti generalizirati, koju, štoviše, svatko mora sâm za sebe donositi i provoditi 29 “. No, Kierkegaardovu sintagmu volja za patnju , analogno Nietzscheovoj volji za moći , bilo bi pogrešno tumačiti romantičarski ili zloćudno kao da bi s jedne strane bila volja , a s druge patnja – ne, volja za patnju jest postulat (K. Löwith), dakako, ne u nekom pejorativnom smislu, odnosno zapovijed (M. Heidegger) samog kršćanskog života, što iz obzora njegova egzistencijalizma znači života kao takvog: da bi se bilo, treba biti patnja, odnosno vjera. Pa ipak, upravo riječ volja u sintagmi volja za patnju , koja nije drugo do volja za vjeru , otkriva koliko Kierkegaard kao prevratni mislilac moderne još duguje novovjekovnu pathosu mišljenja, koliko je još dijete svoga vre­ mena – naime, volja , perceptio , appetitus , praxis ..., sve su to redom pojmovi metafizike koja zalazi u svoj nihilistički kraj, pojmovi kojih bi se on i više nego rado riješio, ali... To razdoblje pseudonimijske neizravnosti, koje započinje razvrgnućem zaruka s Reginom Olsen, obilježeno je lirskim izljevima, što će se učestalo nazivati „dijalektič­ kom lirikom“ ili „lirikom paradoksa“, no s religioznim predumišljajem! U tom pogle­ du, već u programatskoj deklaraciji Straha i drhtanja stoji to da kad bi (romantičar­ sko) pjesništvo načelno usmjerilo pozornost k religijskom, ono bi na sebe preuzelo puno značajniju zadaću od one kojom se bavi sada 30 . Ta dvojezičnost, te dvije jezične igre sabrane u jednu, taj kontrapunkt estetskog i religioznog, trivijalnog i uzvišenog, introverzije i ekstroverzije (termine će preuzeti C. G. Jung), diskrecije i indiskrecije priskrbit će mu epitet dopellgängera , odnosno dividuuma , kako je Lou Andreas Salo­ me u prvoj uopće napisanoj studiji o Nietzscheu nazvala svog (već bivšeg) intimusa. Ta nije li Kierkegaard samog sebe volio nazivati Janusovom glavom ? Ta bifrontalnost učinit će da ga jedni, poput M.Thusta, nazovu„pjesnikom religioznosti“ ( der Dichter des Religiösen ) – kao što je K.-H.Wolkmann-Schluck Nietzschea nazvao„pjesnikom mišljenja“ ( ein Dichter des Denkens ) – dočim su ga drugi, poput Heinea i Heidegge­ ra, ali s posve oprečnih motrišta, apsolvirali kao „religioznog mislioca“. Najzad, sâm je za sebe tvrdio da je „religiozni pisac“. triju Kantovih Kritika može naići na stranice na kojima se gotovo sinonimno koristi terminima bol i patnja. 29 Lore Hühn, Filozofija tragičnog: Schelling – Schopenhauer – Kierkegaard , Matica hrvatska, Za­ greb, 2014., str. 193. 30 Bio , str. 252.