Nova Istra

57 Dragutin LUČIĆ Luce PATNJA počinje svoj nov, pomlađen život: najzad, to je i smisao granice, da njome nešto zavr­ šava, ali i počinje. No, kakav je onda Kierkegaardov odgovor na taj tjeskoban zastoj u kojemu se našao taj jedan jedini, jedincati, na nemoć da se riječima sebe učini ra­ zumljivim? Kakav je njegov nasrtaj na granicu koju mu je ispostavio sâm baštinjeni jezik? Kako još može dobiti riječ onaj kojemu je samo stanje stvari oduzelo riječ jer se od njega iziskuje odluka, akt, čin, jednom riječju, djela, a ne riječi?! Jedino na način da – takav odgovor implicira cijeli njegov opus – s jedne strane, uzme riječ kao drugi od samoga sebe ili, pak, s druge, da uzme riječ za djelo , što će naizmjence nazivati sad neizravnom , sad izravnom komunikacijom 26 . 5. Neizravna i izravna komunikacija U razdoblju tzv.„neizravne komunikacije“ Kierkegaard će incognito (što prije treba značiti neprepoznat nego anoniman ) od svoga prvog pseudonima Victor Eremita iz 1843., pod kojim je objavio svoj prvijenac (ako se zanemari kratak osvrt na Han­ sa Christiana Andersena), preko Johannesa de Silentia , Constantina Constantinusa , Vigiliusa Haufniensisa , Nicolausa Notabene , Hilariusa Bogbindera , Fratera Tacitur- nusa , Johannesa Climacusa te redom do zaključnog Anti-Climacusa 1849. godine, u dotad neviđenoj pseudonimiji, u nekoj vrsti marionetskog teatra, kao „autor auto­ ra“, pa i „autor autora autora“, u djelotvornim„diskursima“ (ne „propovijedima“ jer za to, napominje, još nema „autoriteta“), komponiranima sa zavidnim talentom za dramatsko, propitati egzistencijalne moduse i strukture u kojima patnja kao takva , s onu stranu psihologije ili patologije, očituje: melankoliju , dosadu , acediju , očajanje , zdvojnost , tjeskobu , strah i drhtanje , strepnju , bolest na smrt 27 ... – nakanu da u publi­ ci, svjetini, gomili izazove koliziju savjesti, diferencijaciju, alarmira na pozornost, iznudi odluku, da poput „poštanskog roga“, svoga omiljenog instrumenta – jer se iz njega nikada ne može izmamiti isti zvuk zato što je u ponavljanju neponovljiv – probudi volju za patnju (nepoznatu tzv.„prirodnom čovjeku“) jer je u patnji , a ne u cogitu , otvoren za svakoga (i ni za koga) samo njegov put što preko mosta uzdisa­ ja vodi u vječnost. A„ono što epoha potrebuje , u najdubljem smislu i u cjelovitosti može biti izrečeno samo jednom riječju: ona potrebuje (...) vječnost 28 .“ „Iz te se per­ 26 Kurziv D. L. Luce. 27 Mnoge od ovih temeljnih ugođaja (uz mnoštvo novih), preuzet će u 20. stoljeću filozofija egzistencije: mučnina, tjeskoba, dosada... 28 Ozren Žunec,„Søren Aabye Kierkegaard“, u: Hrestomatija filozofije , sv. 7, Suvremena filozofija I , str. 152; sv. 18, Samlede Vaerker , str. 150. U periodi prvijenca Ili-Ili Kierkegaard će, kao i rani Nietzsche, dvojiti oko vječnosti i beskonač­ nosti . Usputno, ali ne i nevažno, Danac će dvojiti i oko patnje i bola . Već se u spisima s onu stranu