Nova Istra

56 PATNJA Dragutin LUČIĆ Luce može spoznati. Ljudsko se spoznavanje općenito toliko trudi oko toga da razumije, no kad bi bilo voljno natjerati se da razumije samo sebe, bilo bi jednostavno primora­ no ustanoviti taj paradoks 22 .“ U tome Kierkegaard prepoznaje mjesto najvišeg intere­ sa metafizike, ali i mjesto na kojemu se metafizika ima nasukati. Istini za volju, treba reći to da je i „nasukana metafizika“ još uvijek metafizika, naravno, sada „na suhom“. Stoga, napominje, paradoks „nije koncesija , nego kategorija .“ Takva jedna „kategorija“ ili „pojam“ (pod navodnicima) jest i patnja; za razum, diskurs, ratio . Ona je, reklo bi se,„apsurdna“; i znana je i neznana, preciznije, niti znana niti neznana, odnosno znana je kao neznana pa, prema Kierkegaardu, ostaje još samo mogućnost vjerovati (u nju), i to upravo pobuđen paradoksom, apsurdom u koji je zapao diskurzivni um. Vjerovati u ono nevjerojatno jer je naprosto dobro i pravedno znači izokrenuti So­ kratov pravorijek: znanje je vrlina u novu formulu: vrlina je znanje . Konačno to znači izokrenuti Descartesovu formulu veritas est index et judex sui et falsi u paradox , kako bi ga se potuklo njegovim vlastitim oružjem: paradox est index et judex sui et falsi . Naime, formula Kierkegaardova gnoseologijskog paradoksa glasi: razumjeti ono što se ne dâ razumjeti, definirati ono nedefinirajuće... Per analogiam , u jezičnoj nevolji znači kazivati ono neiskazivo o čemu bi, prema Wittgennsteinovu Logičko-filozofij- skom traktatu ,„trebalo šutjeti 23 “. Ima li i šutnja svoju abecedu? No, kako sada netko poput Abrahama, osuđen na šutnju, kojega Kierkegaard us­ poređuje s Pitagorom – jer je ovaj, prema predaji, radije izabrao smrt no da prekrši zavjet šutnje – može govoriti a da ta retorika, ta elokvencija, taj govor, to pismo, taj jezik već unaprijed ne bude posvemašnji nesporazum, iako se rizik nikada ne može, bez ostatka, otkloniti? Kako je moguće govoriti onomu koji je osuđen na šutnju, koji se zavjetovao na šutnju, koji ne nalazi riječ, koji nema riječi, koji bi trebao mučati? Valja li takvo stanje shvatiti kao prokletstvo, kakvo je, kako doznaje Kierkegaard, za­ hvatilo američke zatvorenike, koji su – čudi se – u liberalnoj Americi, uz ostalo, ka­ žnjeni i zabranom razgovora, ili i kao blagoslov, kako će to stotinjak godina kasnije u Istini i metodi protumačiti H.-G. Gadamer, prema kojemu je jezični „diskontinu­ itet“,„govorni zastoj“ – Sprachnot (Trakl bi rekao Sprachloss 24 ) upravo ono majeutič- ko , porađajuće, preporađajuće govora/jezika, odnosno jamstvo njegova kontinuiteta jer su šutnja, umuknuće, izostanak riječi, izostavnici još uvijek modusi kazivanja 25 – Sprachnot , odnosno Sprachloss nije ono čime jezik/govor završava, nego time za­ 22 Bio , XLVI-XLVIII, bilj. 3, 4. 23 LudwigWittgenstein, Tractatus logico-philosophicus , Routledge & Kegan Ltd., London, 1995., str. 7. 24 Georg Trakl u pjesmi Abendland posvećenoj Elsi Lasker-Schüler. 25 Hans-Georg Gadamer, Gesammelte Werke , Tübingen 1990., I., str. 92, II., str.185; III., str. 382.