Nova Istra

54 PATNJA Dragutin LUČIĆ Luce zapisuje u Bolesti na smrt – kako o kako 16 . Hermeneutički ključ kojim se otključava ova brava intimnog i/ili univerzalnog više nije tradirano novovjekovno mišljenje, više nije cartezijanski Cogito , podignut u Hegelovu apsolutnom pojmu na n-tu potenci­ ju, više nije veritas kao istovjetnost suda i predmeta, nego mišljenje „na“ patnju jer je tek u jednoj takvoj misaonoj figuri mišljenje supripadno patnji, a patnja mišljenju, iako to dvoje nikada, ali nikada nije moguće do kraja poistovjetiti, osim, naravno, u Bogu, u kojemu essentiae involvit existentiae 17 ili u hegelijanskom apsolutnom sustavu Apsoluta, u apsolutnom pojmu, što je za nj, kao, primjerice, za K. Marxa, apsolutna iluzija, mistifikacija, apsolutna laž... Naravno, Kierkegaard ne bi bio Kierkegaard kad bi u svojoj nakani računao s tek ovom ili onom, ovakvom ili onakvom patnjom, iako ih, dakako, ne može odbaciti. U zagrade stavlja objektivne okolnosti i privatne prilike, ne uzima u obzir sve one svi­ ma znane uzroke i razloge patnje što pogađaju ljudsko biće, pa i cijele staleže, klase, rase, narode, ne misli prvenstveno na rat, glad, psihičke i fizičke bolesti, nemoći, po­ niženja, nesreće, starost, rastanke od dragih, voljenih bića, tamnice, autodafee, lage­ re, gulage, različite oblike ropstva, psihičke i fizičke torture, sadizam, mazohizam..., dakle ne na recentni svijet fenomena koji ljudski život čine toliko teškim i trpnim. Naime, ne namjerava, kako se izjašnjava, misliti na i govoriti o „vremenitosti kao patnji vječnosti 18 “. No, to nije čak ni ona Abrahamova patnja, na koju se s neskrive­ nom gloriolom osvrnuo u Strahu i drhtanju jer, kako komentira u spisima iz ostav­ štine, njegova „kušnja traje poneku godinu da bi se potom još u ovom životu posti­ gla zadovoljština“, njegova je radost – eo ipso – ipak „radost od ovoga svijeta“, dočim njegova starozavjetna patnja još ne dodiruje krajnosti, za razliku od novozavjetne, kršćanske, koja je „patnja do samoga kraja“,„patnja do samoga dna“ ( Lidelse indtil det Sidste ) 19 . Na nju misliti, o njoj govoriti znači govoriti „o patnji kao takvoj“ (iako ovo „kao takvoj“ nosi na sebi, usuprot Hegelovu an sich und für sich – samosvojnom, sa­ mobitnom egzistencijalnom, štoviše, konkretnom, neponovljivom individualnom, personalnom biljegu). Ali kako?! 16 Vidi Bio , XLI, str. 625, bilj. 6,„Malattia mortale“. 17 Bitstvo Krista ili„Čovjeka-Boga“ nije kao u Kierkegaarda existentia , nego in-existentia , kako je to interpretirao Romano Gvardini. 18 Vidjeti studiju: Cornelio Fabro, u: Bio, str. 825-827,„La comunicazione diretta degli scritti edificanti“. 19 Bio , str. 826, bilj. 5.