Nova Istra

53 Dragutin LUČIĆ Luce PATNJA kao „Dagesh lene 14 “. Naime, u hebrejskom je Sheva (’) jedva vidljiva interpunkcijska oznaka za izostavljanje samoglasnika – Dagesh lene. Gotovo da je poput Hamleta mogao reći: to be or not to be ... Međutim, tko god bio nešto prisniji s ovim Shakes­ peareovim komadom, zna da je to mogao reći i Hamlet. Nije li on bio prinuđen biti drugačijim od samoga sebe? U tom pogledu i naša gramatika poznaje interpunkcijski znak nazvan„izostavnik“ (’) za ispuštanje vokala u kojima, kao i u inim jezicima,„počivju“ konsonanti jer su – kako to u romanu fugi Never more s ironijom primjećuje R. Marinković – u nekim našim krajevima (pogodite kojima) „ispljucali vokale, jer njih ne mogu gristi, mo­ raju razdvajati zube da bi ih izgovorili“: „Oni vole zub’ma raz’rat riječi, kao što deru peč’nu janj’tinu 15 .“ Posve drugačije od Barda i Langobarda iz Pupačićeve pjesme, koji su„prošle zime pojeli sve glasnike i samoglasnike“. Je li prošla zima bila duga i oštra, je li vladala glad? Čini se da bi kao monogram ovoga stanja, bilo da je sve neprobav­ ljivo ispljucano, bilo da je sve probavljivo pojedeno (paradoksalno i želudac, kako primjećuje Kierkegaard) te je ono jest , ono biti , svedeno na reliquie reliquiarum čiste, gole, nijeme patnje, mogla prigodno poslužiti pjesmica nepoznatog autora, moglo bi se reći narodna pjesmica, koja je kolala zagrebačkim sveučilištem sedamdesetih go­ dina 20. stoljeća: niti jest da jest niti nije da nije niti niti Ovo niti niti preporučuje se čitati kao niti-niti , kao jednu riječ. Kao Kierkegaar­ dovo: Ili-Ili . Nema sumnje da Kierkegaard, kao i ostala dvojica velikih mislilaca moderne – Marx i Nietzsche – stoji pred pitanjem re-evolucije naslijeđenog jezika metafizike, nakon što ga je vladajući hegelijanski pojmovnik, uz svesrdnu pripomoć dogmatike, doveo zapravo u slijepu ulicu . Ne preostaje mu drugo doli šutjeti ili nasrnuti na same granice jezika da bi, ako mu se posreći, pronašao svoj jezik, svoje jezike u jeziku, da bi i nakon zamuknuća u koje je zapao, usprkos svima i svemu, ipak mogao i dalje go­ voriti, a da to ne bude brbljavost, koja nije ni šutnja ni govor. Kakvim je još jezičnim ključem moguće otključati šuteće „otajstvo patnje“, iskustvo misterija onog – paradoksalno – najintimnijeg i/ili najuniverzalnijeg, ljudskolikog i bogolikog – ujedno ? Akcent više ne stoji na što ( Hvad ) jest, nego kako ( Hvorledes ) jest patnja – kako stoji stvar s patnjom? Odlučujuće više nije pitati što o što , nego, kako 14 Opere , Aut-Aut , Diapsalmata , str. 9. 15 Ranko Marinković, Never more , Školska knjiga, Zagreb, 2008., str. 53.