Nova Istra

52 PATNJA Dragutin LUČIĆ Luce još sporiti, pravdati, kriviti, žaliti, tužiti (tako tu stvar tumači Kierkegaard), još može otvoriti dušu, dotle starozavjetni otac Abraham o žrtvovanju Izaka na planini Moi­ ri, takoreći Araratu, ne može o toj stvari izustiti ni jednu jedinu razumljivu riječ, ne može drugo do mučati jer stoji apsolutno sâm pred Bogom pa da bi o tome mogao bilo što suvislo reći. I onim najbližima, makar samo Izaku, Sari ili Elizaru morao bi moći govoriti, ne više ljudskim, nego božanskim jezicima. No, bi li ga se i tada ra­ zumjelo? Naime, ljudskim jezikom njegovo se iskustvo više ne može posredovati. U njegovu slučaju događa se, modernim rječnikom rečeno, teleološka suspenzija etičkog (Kierkegaard tako naziva jedan od odsječaka Straha i drhtanja 12 ), suspenzija općeg, ergo jezičnoga. Abraham nema riječi, kojih mu je ponestalo. Abrahamova je patnja nijema. Abraham je utjelovljenje zamuknuća – Georg Trakl učestalo se u svojoj po­ etici koristi sintagmom: Sprachloss ... Abraham, poput nekog cinika 13 , može još jedino u (rječitoj) šutnji samo na samu stvar ukazati, pokazati je, naznačiti, na nju upozo­ riti, dati znak, signalizirati, jednom riječju, na nju skrenuti pozornost – i ništa više! Abraham svojoj patnji ne može dati oduška! 3. Izostavnik ’ Patnja i evokacija patnje u nekom tradiranom predstavljajućemu mišljenju, drži Kierkegaard, jesu dva – geometrijski rečeno – nesumjerljiva iskustva, elementa, paradigme, medija, dva ekscentrična, diferentna događaja. U mišljenju transfiguri­ ranom u neku retoričku ili literarnu figuru, u pojam, iskustvo patnje prisutno je in effigiae , dakle na način odsutnosti, odnosno odsutno je na način prisutnosti. O njoj se sudi u stvarnoj odsutnosti, odnosno u virtualnoj prisutnosti, nužno u skladu s općim gramatičkim i logičkim zakonitostima, sintaksom, vokabularom, jednom ri­ ječju, raspoloživostima nekog jezika, odnosno pisma i govora. No, post eventus , ante acta – Kierkegaard rabi i izraz postumno . Neposredno iskustvo patnje prevodi se u gramatička vremena (perfekt, prezent, futur), u teleologijske (sredstvo – svrha) i kauzalne lance (uzrok – posljedica). No, patnja, stavljena u jezično, logičko-gramatičko, metafizičko, nalik je na mla­ dog Kierkegaarda, koji je prinuđen svoje confesiones potpisivati pseudonimima jer je u njima mogao biti drugačiji od sebe, ne još i on sâm – tko zna je li to ikada postao? Već u Diapsalmatama , napisanima ad se ipsum , kaže da se usukao – reklo bi se da je ušao u se – kao hebrejska „Sheva“ –„slabašan sam i ne čuju me“ – i opet hebrejski – 12 Opere , Timore e tremore , str. 65. 13 O tome konzultirati posmrtno objavljena posljenja predavanja Michela Foucaulta na College de France (1983./1984.): La courage de la vérite , Galimard, Paris, 2009., u nas objavljena kao: Michel Foucault, Hrabrost istine , Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.