Nova Istra

51 Dragutin LUČIĆ Luce PATNJA Ingemann; paradoksalno, tek će se tada moći reći: pusti neka oči govore... No, nije li tako nešto i sâm najavio? Nije li već uz Strah i drhtanje , gotovo s prepotencijom najavio svoju buduću besmrtnost? Nije li u toj najavi (još jednom) položena osno­ va za ono do čega mu je jedino bilo stalo, a to je biti i/ili bivati Kristom? Nagnati, bez nasilja, u nemoći koja je najviša moć, dakle svemoć, da se ne samo na nj nego i na njegovu stvar obrati pozornost, da onaj kojemu je do toga stalo postane pažljiv? To činiti, to je istinski „zakon patnje“! Naime, nisu li, kako kazuje, oni nepažljivi – a to je svjetina, gomila, publika – jednoga Boga, koji je na tako nešto pristao, koji je tako nešto dopustio, odveli u neizmjernu pasiju i smrt? Dopustio je to nepažlji­ vima jer nije vjerovao da bi smrt mogla biti krajem njegova poslanstva na zemlji. Pače, vjerovao je da njegovo poslanstvo zapravo započinje tek od trenutka njegove smrti – što živ nije mogao, učinio je mrtav: pridobio je za svoju stvar, za samu stvar one koji su postali pažljivi, koji su najzad obratili pozornost, koji su progledali, koji nisu sjedili na ušima... No, Kierkegaardu će se razotkriti kako ni obrtanje s komične glave na tragične noge nije jamstvo da će noge glavu daleko odvesti. Iz obzora svog modernoga pre­ vratničkog mišljenja, koje hoće detronizirati Hegela, no ipak još kao dijete svoga vre­ mena, duboko u putanji njegove apsolutne metafizike, istumačit će tragično (narav­ no, i komično) kao pripadno najnižem, estetskom stadiju egzistencije (moguće još i uz etički korektiv u zaleđu), ali nikako ne i kao najviši religiozni stadij (ili „sferu“) na kojemu pojedinac sâm samcat stoji u apsolutnom odnosu spram Apsoluta , odnosno pred Bogom. Isključivo taj pojedinac, taj „jedan jedini“,„jedincati“, iz poslanice aposto­ la Pavla Korinćanima („Jedan stiže na cilj.“ – I. Kor. IX, 24), rezignirajući nad Hege­ lovom logikom, filozofijom povijesti i objektivnog duha, nad svjetovnim, konačnim, vremenitim, privatnim, egocentričnim,„interesantnim“ (njem. das Interessante ) – pri čemu mu je kao ilustracija poslužila gradnja zabavnog parka Tivoli u Kopenhage­ nu i novotarija s omnibusima u gradskome prijevozu pa će u tom smislu parodirati Descartesovu slavnu sentenciju: De ominibus disputandum est , ali i: De gustibus non est disputandum , kao dvoznačno: De omnibus dubitandum est 11 – ego, taj jedan jedini, kao takav, stoji sâm samcat ponad estetičkog i etičkog, pače objektivnog, odnosno općeg, ali i privatnoga, egocentričnog, narcisoidnog te je njegova, jedino njegova (in­ timna) patnja, gotovo da bi se moglo reći izabrana patnja (u onom smislu u kojemu slikar odlazi u prirodu tražeći motiv, da bi motiv pronašao njega), ljudskim jezikom (ne samo danskim), koji je sâm po sebi ono opće – nepriopćiva! I dok Agamemnon iz Euripidove tragedije – jer se još kreće u sferi estetskog (pa i etičkog), dakle općega, stoga još isuviše ljudskog – o žrtvovanju Ifigenije na Aulidi može govoriti, može se 11 Bio , str. 84.