Nova Istra

50 PATNJA Dragutin LUČIĆ Luce ni komičnoj ni tragičnoj, no humorističkoj shemi mišljenja, kako bi potom, poput nekog zakašnjelog fiziognomista , zatražio da se još jednom, s dužnom pozornošću, osmotri „lice clowna“, kao da se traži tzv. second opinion , odnosno da se na samu stvar baci još jedan, ali ipak nov, drugačiji pogled:„Sve je na njemu artificijelno, stilizirano, propisano po već banalnim kanonima clownerije, smišljeno da nas zabavi i nasmije. Samo su oči clowna nepropisane , ozbiljne, duboko i potresno, rekao bih, potresno nevesele . Kao da žele opravdati svoju iscerenu njušku, kao da se ispričavaju za gorku šalu koju izvodimo sa životom. Gledajte clownovo namazano lice u drastičnim kon­ trastima crvenog i bijelog, žutog i zelenog, s kuglom umjesto nosa, s ustima od uha do uha, a zatim zagledajte u njegove oči koje se ne mogu premazati, oči nevesele, mu­ dre, koje se ne smiju, koje ne sudjeluju u lakrdiji lica... Što ćete vidjeti?8“ 2. Što će se vidjeti? Što će se vidjeti? Nešto izostavljeno iz artificijelnosti, smišljenosti, stilizacije, pro­ pisa, kanona, dogmatike, logike, etike, estetike, jednom riječju, metafizike – nešto nepropisano ili, pak, ništa ? Čini se da bi za Kierkegaarda, da su bili i suvremenici, Marinkovićeve invektive ipak došle prekasno – je li?! Jer, nije li Kierkegaard, jam­ čeći i glavom, htio biti „svjedok istine“, budnica, onaj koji traži da se obrati pozor­ nost bez obzira na cijenu koju za tako nešto treba platiti? Naravno, gotovo unisone reakcije na njegovu cjeloživotnu clowneriju recentnih predstavnika službene crkve i države, sveučilišta i kulture te malograđanskih provincijalnih glava i statističkih kršćana, kojih je u prvoj polovini 19. stoljeća u Danskoj bilo gotovo koliko i u Hr­ vatskoj prve polovine 21. stoljeća. Jednom riječju – „svjetine“,„publike“,„mase“,„go­ mile“, koje se doslovce gnušao, mogle bi se svesti na onu pjesnika B. S. Ingemanna iz pisma biskupu Martensenu od 28. siječnja 1849. da je Kierkegaard tek „urlajući, dijalektički hokus/pokus artist, koji dopušta istini da se pokaže i potom da nestane pod krutom redovničkom kukuljicom koja je zapravo clownov klobuk 9“. U nastavku pisma kaže da „neizmjerna oholost i taština te velikim dijelom druge niskosti pro­ viruju iz estetičkih krpa i zakrpa kojima se krasi – no, on sve dublje i dublje tone u procjep između sebe (u kojemu toliko uživa) i kršćanstva koje propovijeda 10 “. Po­ svemašnji nesporazum s Ingemannom, kojemu je – ruku na srce – podosta i sâm kumovao svojim napadima bez pardona na etablirana civilna i crkvena lica svoga vremena. Tek kad clown bude sklopio oči, vrijeme će se sjetiti clownovih očiju, pa i 8 Ranko Marinković, Nevesele oči klauna , Školska knjiga, Zagreb, 2009.,„Mali svemir bez svrhe“, str. 164-165;„Humor razotkriva romantičnu iluziju igre“, str. 136-137. 9 Kurziv D. L. Luce. 10 Bio , str. 745,„The Letters of Bishop H. Martensen“.