Nova Istra

49 Dragutin LUČIĆ Luce PATNJA – „stvarna situacija jest zapravo nestvarna situacija3“. Stvarna smrt i nestvarna, da­ nas bi se reklo virtualna smrt, kao u svojevremeno popularnoj japanskoj igrici Ta- magotchi – to su, naravno, dva para rukava. Dakako, moglo bi se prigovoriti da patnja nije istovjetna smrti , da se radi o ne­ poistovjetivim (pra)fenomenima , iako ih Jaspers, za kojega je susret s Kierkegaardo­ vim mišljenjem bila inicijacija na filozofiranje , u istoimenoj studiji, uz borbu i krivnju , opredjeljuje upravo kao granične situacije 4 egzistencije jer je iskustvo smrti – narav­ no, ne u drugom i trećem, nego u prvome licu jednine – ergo „mojstvo“ (T. Ujević) smrti, za razliku od iskustva patnje, posve nepriopćivo. Isključeno je iz komunikaci­ je (ako se netko ne pouzdaje u spiritističke seanse), zapravo je nijemo, ne stoga što se možda ne bi našla još poneka lijepa riječ, ili bilo kakva, pa i posve neprimjerena, nego stoga jer doslovno nema, više nema onoga tko bi tu lijepu riječ, bilo kakvu ri­ ječ, izgovorio, jer se „nitko ne vraća od mrtvih5“, pa bi se Kierkegaardov komentar uz Scribeov voudeville moglo protumačiti kao ipak pretjeranu ilustraciju odnosa patnje i njezina jezičnog prikaza, njezine predstave. No, ono presudno dotičnog, u prvijenac Ili-Ili ( Enter-Eler ) ukoričenog kazališnog osvrta jest hermeneutički ključ što ga je u tom osvrtu izbrusio, a koji će Kierkegaardu služiti, naravno, i kad je o patnji riječ, a za jednoga već legendarnog patnika o patnji je uvijek riječ. Tako je 1849. nije notirao: „Značaj mog života u potpunosti korespondira mojoj patnji6.“ Moglo bi se također prigovoriti i to da se prikaz Scribeova „dvostrukog teatra“, odnosno „teatra u teatru“ ipak neprimjereno, gotovo neukusno vezuje uz jednu, na puku zabavu upućenu kazališnu fizionomiju , koja teško da bi se smjela tek tako do­ voditi u vezu s nečim toliko krucijalnim kao što je to patnja jedne iznimne vjerujuće egzistencije, čije je krajnje ispunjenje, kako kaže Heidegger,„biti Kristom“ ili, kako kaže, Deleuze,„bivati Kristom“ (razlika između biti i bivati i više je nego očita, ali ovaj esej nije mjesto u kojemu bi se o tome moglo ozbiljnije izvjestiti). Bi li se fiziogno- misti , kakvi su bili Lavater i Lambroso, ili u novije vrijeme Sloterdijk, mogli složiti s takvom procjenom? No,„zabavljačko lice voudeuvillea “, zabilježit će R. Marinković – u čak dvama navratima! – idući tragom Pirandellove studije L ’ Umorismo 7, i „nije baš tako lepršavo ni površno zabavno, kao što neki misle“, uz napomenu da „na toj fizionomiji ima nešto clownovski tužno“, čime se na korak približio Kierkegaardovoj 3 Søren Kierkegaard, Entweder-Oder , Deutsche Übersetzung von Heinrich Fauteck, Köln, 1960., str. 271. 4 Karl Jaspers, Philosophie , Springer Verlag, Heidelberg, 1973., str. 403. 5 Opere , Aut-Aut , Diapsalmata , str. 11. 6 Joakim Garff, Søren Kierkegaard , Princenton University Press, New Jersey, 2005., str. 434. (zapis iz ostavštine: Søren Kierkegaard, Papirer ) (dalje: Bio ). 7 Luigi Pirandello, L’umorismo , Mondadori, Milano, 1986.