Nova Istra

47 Dragutin LUČIĆ Luce , Zagreb KIERKEGAARD ILI VOLJA ZA PATNJU „ Nije nikakva novost reći to da je patnja događaj Kierkegaardova života i/ ili mišljenja! Izabrana patnja, patnja kao takva, za nj je ljudski, dakle vre- meniti organon božanskog, vječnoga; ona je sama vjera, sama religioznost. Za to poistovjećenje vjere i patnje, za sâm kršćanski pathos (ako tako nešto nije drveno željezo ?) pronašao je i dva krunska svjedoka kojima vjeruje na riječ – Pascalovu teističku apologiju i Feuerbachovu ateističku kritiku krš­ ćanstva, da bi, među ostalim, i nakon njihova svjedočenja, zaključio da je patnja, odnosno vjera najviša moguća strast egzistencije te da je, poput govo- ra i pisma, najviši način (pred)razumijevanja svijeta – patnja je poučna! No, reći će i nešto što mu se ili omaknulo (poput tiskarske pogreške koja svjedoči protiv autora) ili je, pak, učinjeno pri punoj svijesti o posljedicama (to nikada nećemo saznati), da svaka velika strast na svom vrhuncu neće drugo do svoju propast! “ 1. Uvod i povod U ranom stadiju svoga spisateljskog opusa, dok još nije posve načistu treba li postati genij ili apostol, dok još traži inspiraciju i u kazalištu i u crkvama te je obuzet koliko Shakespeareom toliko i Starim zavjetom 1 (među ostalim, nazvali su ga i Hamletom 1 Søren Kierkegaard – Opere a cura di Cornelio Fabro , G. C. Sasoni, Firenze, 1972. (dalje: Opere ). „Stoga se moja duša stalno vraća Starom zavjetu i Shakespeareu. Tamo se osjeća da su oni koji govore ljudi; tamo se mrzi, tamo se voli, ubija se neprijatelja, proklinje njegovo potomstvo do zadnjeg koljena, tamo se griješi.“ ( Opere , Aut-Aut , Diapsalmata , str. 12.)