Nova Istra

34 PATNJA Aldo KLIMAN rope“. Dakle, prvo ime buduće zajednice europskih država dao je upravo Mihail Ba­ kunjin. Igrom slučaja, te iste 1867. godine rođen je Walter Rathenau, budući mini­ star vanjskih poslova Weimarske Republike, koji će gotovo u pravilnom ciklusu od pedesetak godina poslije Bakunjinova govora opet zagovarati europsko zajedništvo, osobito ekonomskom i trgovinskom suradnjom te povezivanjem kako bi se izbjegli budući ratovi među europskim zemljama. Ali onodobni europski i njemački lideri bili su posve gluhi za ta njegova razmišljanja i on je 1922. godine ubijen u atentatu. Ove, pak, 2017. godine obilježena je 60. obljetnica utemeljenja Europske zajednice, kao da je ideja o tom velikome međunarodnom projektu tek tako pala s neba baš te, 1957. godine, punih 145 godina nakon Saint-Simona kojeg, naravno, nitko nije spo­ menuo, kao, uostalom, ni Bakunjina, niti Rathenaua jer je ugodno preuzimati slavu prvenstva, ma koliko to bilo nezasluženo. Ali što je od svih tih relevantnih primarnih ideja ugrađeno i što je uopće od toga ostalo u današnjoj Europskoj uniji? Što se Saint-Simonove ideje tiče, ostalo je samo „zauzdavanje pretjeranih nacio­ nalnih težnji“. Bakunjinovu su, pak, ideju samo okrenuli za 360 stupnjeva. Nestala su ondašnja velika carstva, a danas gotovo na istim mjestima opet imamo novoci­ vilizacijske imperije: Europsku uniju, s jednom, dvjema i trima brzinama, koja na­ staje baš despotski odozgo prema dolje; veliku europsku odbačenu Rusiju na čelu suvremenoga vojno-gospodarskog imperija u nastajanju pod imenom Ruska Fede­ racija; isponižavanu i odbačenu Tursku koja ima potencijal okupljanja nekakva no­ voosmanskoga gospodarskog i političkog imperija. Što se tiče Rathenauovih ideja o čvršćoj ekonomskoj povezanosti, tu se, zbog njezine očite pragmatičnosti, uz niz problema kojih i danas na svim razinama sustava itekako ima mnogo, otišlo najdalje, ali na tome se uglavnom i stalo; zapravo, Brexitom se krenulo unatrag. Ono, pak, što je Bakunjin predbacivao Cabeu, Louisu Blancu, furijeristima i sensimonistima – da su, kako je rekao,„obuzeti strašću da izmišljaju budućnost, i da su svi bili više ili ma­ nje etatisti“ – u tu se 150 godina staru, ali sugestivnu sliku suvremeni europski lideri savršeno uklapaju: na neoetatističkim osnovama izmišljaju opet nekakvu neostva­ rivu, utopističku unitarističku budućnost europskih naroda koji bi se, po uzoru na Amerikance, jednom valjda trebali osjećati, a vjerojatno i zvati, Europejcima. Osob­ no uopće ne želim biti Europejac u mjeri većoj od onoga koliko je svojim izvornim kulturnim i duhovnim nasljeđem moj narod pridonio stvaranju europske kulture i civilizacije, niti u nekoj mjeri većoj od onoga koliko je šira europska kultura i civili­ zacija utjecala na oblikovanje kulturnoga i duhovnoga nasljeđa moga naroda i mene samoga. Ne želim biti nekakav europski građanski nadpatriot i nadkozmopolit, bez nacionalnoga identiteta, već samo to što jesam i što mi sada perfidno otimaju, a nika­ ko ne ono što tamo u nekom europskom kabinetu netko zamišlja da trebam biti. Ali,