Nova Istra

30 PATNJA Božica JELUŠIĆ ožiljaka na duši. Pjesnik Golob reći će: Ako ne boli rana, boli ožiljak. Veoma često pa­ timo zbog„neudovoljene decimale“, onoga malenog, a presudnog dodatka da bi naši zamišljaji, želje i nacrti svijeta bili savršeni. Ljudi koji razumiju što je genijalnost, la­ koća, krilatost i skokovitost uma pate kad ne mogu postići ta savršena stanja. Oni, pak, koji su mnogo voljeli, pate kad se nađu u pustinji i tvrdoći, među onima koji ljubav ne umiju dati. Patnja zbog nezahvalnosti češća je nego što se općenito misli, baš kao i ona kad na sebe preuzimaš bol subića , životinja koje pate u ljudskom svije­ tu ili, pak, bol sveukupne prirode, čije su rane nezalječive, a blagodarnost nepresta­ na i neshvatljiva. Sve ono što u nama teži k „višemu čovjeku“ pati zbog udaljavanja i rušenja vri­ jednosti u koje smo vjerovali, zbog ružnoće i trivijalnosti naše svakodnevice te zbog kukavištva kome smo se predali, ne braneći ono što nas je u doba vatrenih i plodnih godina održavalo na životu. 3. Zastalost, starost Patnja nas postavlja u stanje otupjelosti, zaleđenosti i zastalosti. Nismo više ras­ položeni za svijet, njegove igračke, njegovu površnost i bljutavost, koja se iznenada ukazuje pred nama u svoj svojoj golotinji. Dosada i trivijalnost društvenih mreža, zamor profesije, jaram kućnih obveza, sve to svija kičmu, oneraspoložuje, kopa po nama poput šila i stavlja nas u oklop, u kome stojimo izvan uzavrele gomile, pita­ jući se što smo tu svih ovih godina radili, čemu se posvećivali, noseći srce na dlanu. Zastalost je opasna, ona svjedoči da smo se okrenuli licem prema sebi i započeli inkvizitorski posao raščlambe vlastitoga života. To će, po svemu sudeći, rezultirati povelikim udjelom žalosti, možda u onom samoironičnom Shakespeareovu duhu: Sad priznat hoću, drago mi je stoga, / Jer imam žalit zašto i zbog koga! I zaista, dok nas duh turobnosti zaleđuje i izdvaja, oko nas traje žamor, svira dosadna, jednolična glazba popularne scene, s tekstovima na granici stupidarija: o ognjištu, domovini, staroj majci, ispijenim čašama, nevjeri, čekanju pod maslinovom granom i pod terasom, o nevoljama nekoga tko bi htio, a ne zna i ne umije kako... To fingiranje žalosti, izvlačenje lažnih emocija, sentimentalizam koji se cijedi s radi­ ovalova u nepodnošljivim količinama zapravo uništava svaku plemenitost, baca nas u ponor kiča, vrijeđa inteligenciju. Zaključujemo da smo možebitno ostarjeli, a ni­ smo to opazili na vrijeme. Starost je žalosna sama po sebi, doživjet ćemo je prije ili kasnije kao kaznu i nepravdu, njene gorke plodove, od učmalosti, nemoći i zlovolje, kušat ćemo u zadnjoj dionici postojanja svakoga dana, čak i kad nam se čini da za­ služujemo status iznimke, da smo pobjegli iz općega uzorka i usuda. Nažalost, to