Nova Istra

29 Božica JELUŠIĆ PATNJA koji su naviknuti boriti se i vojevati na polju duha, tvrde da se i bol može pretvoriti u oružje, iako ne objašnjavaju kako je ono učinkovito i primjenjivo. Tako Heidegger pokušava sublimirati razornost patnje, no na ime odgovora izrađuje samo lagani, stihovani placebo: Raskoš jednostavnog. / Tek slika čuva lice. / Al’ slika počiva u pje- smi. / Zar bi nekoga tko hoće izbjeći tugu / ikada moglo prožeti ohrabrenje?/ Bol raz- daje svoju ljekovitu snagu / gdje je ne slutimo. (Nije potpuno jasno u čemu je ljekovita snaga boli, op. a. ) Viktimološka je žalost u registrima drame, koja povremeno ide do razine mar­ tirija. Tu više ne vrijede niti „lirske sastavnice“ žalosti, iako se paradoksalno mogu pojaviti kao „pojačivač užasa“, kao u desetome pjevanju Goranove JAME , gdje žrtva nakon prijeđenog martirija i nezamislivih mučenja, približavajući se vlastitu gro­ bu, evocira jedan eskapistički trenutak bijega u predstanje, potaknut mirisom dima. Upravo ta lirska kantilena graduira strahotu bestijalnih fizičkih muka, kakvima su žrtve izložene, u sadističkom iživljavanju prije pada u zajedničku grobnicu-jamu. S neizrecivim bolom sjeća se rodne kuće, rituala postojanja koji su u njoj vladali: Mi- ris iz koga se sve sjećanje vine: / Sve svadbe, berbe, kola i sijela, / Svi pogrebi, naricaljke, opijela: / Sve što je život sijo i smrt žela . U daljnjem slijedu pojavljuje se neizbježno propitivanje o uzroku, smislu te dimenzijama patnje, koja se žrtvi čini sveprisutna i sverazorna, poput oceana koji je preplavljuje: Zar ima mjesto bolesti i muka, / gdje trpi, pati, strada čovjek živ? / Zar ima mjesto gdje udara ruka, / I živiš s onim koji ti je kriv? // Zar ima mjesto gdje još vrište djeca, / Gdje ima otac kćerku, majku sin? / Zar ima mjesto gdje ti sestra jeca, / I brat joj stavlja mrtvoj na grud krin? // Zar ima mjesto gdje prozorsko cvijeće / rubi još radost i taži još bol? / Zar ima većeg bogatstva i sreće, / Nego što su škrinja i klupa i stol? Da bi umjetnost prikladno odgovorila na patnju, čije smo nazočnosti svjesni čim otvorimo prozor ili po stolu raširimo dnevne novine, hoće se mnogo truda i empa­ tije, mnogo uranjanja u tuđu izranjavanu duševnost, za što, međutim,„preostala ve­ ćina“ nije sposobna. Čak ni pjesnici i pripovjedači, kao istaknuti „šiljci gromobrana“, ne mogu odgovoriti na tu zadaću. Nije više vrijeme za tugaljivost, za obilaženje oko teme, već riječ treba posvjedočiti patnji, da uznemiri i uzburka našu savjest, podižući pritom plimu suosjećanja. No, riječi utjehe danas su skupe, sve ih je manje, baš kao i snažnih opomena poput Munchova „KRIKA“ i Picassove „GUERNIKE“. Ljudi pate na skrivenim i javnim mjestima, po kazamatima, duševnim bolnicama, hladnim sobama i beskrajnim redovima javnih kuhinja. Pate pod mostovima, na uglu ulice, pred crkvenim vratima, svugdje gdje očekuju zrno milosti, s mučnim osjećajem da vjerojatno neće doći. Pati se od bolesti, od neispunjenih očekivanja, neljubavi, nerazumijevanja, neslič­ nosti s drugima, viška osjećaja,„urođene alijenacije“ (Brodski), nepravde i nanesenih