Nova Istra

28 PATNJA Božica JELUŠIĆ Bez imalo oklijevanja, zaogrćući se plaštom nedužnosti, Kierkegaard će u DNEV- NIKU ZAVODNIKA izabrati žalost, radije nego zaljubljenost, koketirajući pritom i sa samom patnjom, koristeći se njome kao„pogonskim gorivom“ za iskapanje i uo­ bličavanje literarnog gradiva: Kad sam je napustio, bio sam izabrao smrt – samo sam zato mogao tako mnogo raditi. (...) Bilo bi mi nemoguće živjeti bez nje, kad ne bih bio blažen u svojoj boli i tuzi. U ono nekoliko dana, u kojima sam, sa ljudskog stanovišta re- čeno, bio sretan, uvijek sam neopisivo čeznuo za njom, koju sam tako mnogo volio i koja me je uz to svojom molbom toliko dirnula. No, moja sjeta i moje duševne patnje dovele su do toga, da sam, ljudski rečeno, bio uvijek nesretan – i tako nije bilo sreće koju sam mogao dijeliti s njom . Ipak, poštujući ljubavnu žalost onako kako je osobno pamtimo, a zahvaljujući kojoj smo i skupili vjenčiće pjesama kojih se ni nakon nekoliko desetljeća ne odriče­ mo, dajemo riječ nesretnom i tankoćutnom Viktoru Vidi , koji svoju bol sublimira u molitvenu blagost, punu opraštanja i duševne pomirenosti, kako bi se žalost i treba­ la „sanirati“, te u pjesmi SAMOĆA veli: Već je pala večer u dolini; / Pustim drumom hladne sjene puze, // Samo vršci snježni mirno sjaju. // Više nikog nema, da ga moje suze / U tišini zemlje obasjaju. 2. Međustavak, od žalosti do patnje Domotužna, ratna i viktimološka žalost često se isprepleću prema uzročno-poslje­ dičnom načelu. Odlasci s kućnog praga, iskustvo tuđine, neprihvaćenost, gubitak uspomena blaži su oblik žalosti, iako rezultiraju turobnošću na duže pruge. Kao da se slika doma lomi komadić po komadić, poput vlažna kartona iz dječje slikovni­ ce. Rastvaranje, rastapanje, dezintegracija idu do posljednjega atoma, kao u jednoj Domjanićevoj pjesmi nazvanoj BELE ROŽE : Ni ti sad rožah, poginulel je vrtek, / Dom je razrušen, raznesli su vsega, / Zdalka se vidi ledina žalostna, / Dom gde se belel na slemenu brega . Česta je slika povratnika, potukača, uzaludna tražitelja, svjetlo­ nosca na pustopoljini, koji traga za izgubljenim. Bilo da je uzrok siromaštvo, glad, ekonomska nužnost, prekobrojnost obitelji ili prisilan zbjeg, domotužje je duboko općeljudski osjećaj. Nad tim bunarom nostalgije svakodnevno se naginju tisuće bez­ domnih lica, na svakom katastarskom komadiću našega planeta. I ovdje negdje, rekli bismo, počinje crta razlike , kada žalost prelazi u svoj drastič­ niji oblik, u patnju , koja će se manifestirati kao psihička i fizička bol, kao nemoć i odsutnost volje, bijeg u samoću, zatvaranje očiju pred realnošću te konačna predaja i žudnja za smrću. Nerijetko se (i to potpuno s pravom!) onaj koji pati osjeća izop­ ćenim, obilježenim, neshvaćenim, pa kida veze, zatvara se u oklop i u školjku, izgara bespoštedno i biva uvjeren kako je jedino izbavljenje izlazak kroz vrata smrti. Oni,