Nova Istra

284 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Mirko ĆURIĆ štima. Gesta ostanka i zadovoljstva životom u maloj sredini u suvremenoj je hrvat­ skoj književnosti rijetka, iznimka ne samo u književnosti već i u svakodnevnu životu. Ovo novije u mnogome je i nerijetko potpuno odustajanje od domovine, zbog više plaće i nekakva samoostvarenja u zemlji gdje ne govore tvojim jezikom, gdje si stra­ nac, ali ne više „gastarbajter“ koji radi privremeno i sanja povratak na svoje ognjište, već si otišao zauvijek…O toj temi autorica izravno govori u priči Čestitka domo­ vini, objavljenoj u časopisu Osvit (br. 89-90/2017.): „Puno ih je otišlo. Kažu da im je dobro, da su se snašli...“, započinje tekst napisan na standardnom jeziku, ozbiljan, pomalo gorak, lišen humora koji inače krasi i resi autoričine kolumne na duvanjskoj ikavici. Čestita ona domovini njen dan, a čestita i sebi: „Svi su digli ruke od nas, mi se i ne volimo, a odredili ostati skupa. E, svaka nam čast. I nek nam se Bog smiluje!“, završava Ivana Ćurić. Ona poznaje mane svoje domovine, svoje obitelji, svoga susjed­ stva, svoga grada i naroda, pa ih ipak i prihvaća i živi s njima. Kvaliteta ove proze jest i u jeziku, koji je spisateljičinoj izvedbi živ, sočan, prko­ san, pomalo grub i augmentativan (tek je nekoliko rijetkih deminutiva u cijeloj knji­ zi, recimo„ženica), ali koji ne ističem kao temeljnu vrijednost knjige jer je vrijednost ono što je napisano, a jezik je sredstvo kojim se Ivana uspješno služi. Riječ je o du­ vanjskome govoru, koji pripada novoštokavskom ikavsko-šćakavskom poddijalketu, kojim su, osim katoličkih Hrvata, uobičajeno govorili i muslimanski Bošnjaci, ali i mala skupina nekadašnjih duvanjskih pravoslavaca. Mate Kovačević smatra „kako je duvanjski prijelazni govor između susjednih imotskih, zapadnohercegovačkih i livanjskih područja te ga dijeli „u dvije zone – govor Duvanjskoga polja, čiji glagol­ ski pridjev radni ima završetak na „o“ i buškorošku zonu koja u istome slučaju ima završetak „a“. Važnost Ivanine knjige ponajveća je za zajednicu u kojoj živi i stvara, napose za Tomislavgrad. Imati književnicu s izrazitom potencijalom u svojoj sredini velika je stvar i nadam se da će imati podršku i potporu kako bi njene knjige svjedočile o jed­ nome vremenu, prostoru i ljudima koji tu žive, unatoč svemu ostaju i ne odlaze te ovdje planiraju budućnost, iako se, kako Ivana piše, čini da su„svi digli ruke od nas.“ Najvažnije je, pokazuje to ova knjiga, ne dići ruke od samih sebe! Mirko Ćurić, Đakovo www.stav.com.hr