Nova Istra

283 Mirko ĆURIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Kada je Ivana Ćurić objavila prvu knjigu, mnogi su je uspoređivali s Petrom Mi­ lošem, poznatim duvanjskim novinarem, kolumnistom i piscem, ali ih ipak prven­ stveno povezuju jezik i humor te mjesta radnje njihovih priča, dok temama i likovi­ ma Ivana pristupa na poseban način, možda jedinstven u hrvatskoj književnosti tzv. ženskoga pisma. Žensko pismo važan je pojam u francuskoj feminističkoj teoriji književnosti od sedamdesetih godina 20. stoljeća. Naziv je skovala Luce Irigaray. Premda se među­ sobno ne slažu glede „mjere biološke determiniranosti i esencijalizma“, koji čine žen­ sko iskustvo, ključno je mjesto za sve teoretičarke ženskoga pisma – tjelesnost. U hrvatskoj književnosti posljednjih je desetljeća dosta pisano (pa i polemiziralo se) o ženskome pismu, a ocjene su se kretale od onih o nepotrebnosti takvoga termina, odnosno nepotrebnosti razdvajanja književnosti na „žensku“ i „mušku“, do teorijskih određenja kakve je u knjizi Tekst, tijelo, trauma: ogledi o suvremenoj ženskoj književno- sti postavila Andrea Zlatar. Njezina je pozornost usmjerena prema uočavanju uzroč­ no-posljedičnih veza između kolektivnog i individualnog identiteta, njihova odnosa u načinima predstavljanja osobnoga u svakodnevlju, kao i prema oblicima predstav­ ljanja vlastite slike u javnosti. Ako bismo„ženskopisamske“ modele primijenili na tekst Ivane Ćurić, onda bismo lako mogli pronaći niz dodirnih točaka. I Ivana piše o svakodnevlju (to se odnosi na većinu priča, koje su odraz svakodnevice jedne „mlade“, nevjeste koja je nakon udaje došla u muževu obitelj i pokušava se snaći u novonastalim odnosima; tu nema ve­ likih događanja osim„rituala svakodnevice“), o braku i obitelji ( Tartufi , Pismo didu , Novogodišnja noć ), o bolestima ( Kod ginekologa ...), o tijelu ( Doktor za kosu , Depilacija , Novi zubi , Pms , U solariju , Od sutra ću...), o seksualnosti ( Afrička šljiva , Pogled u stra- nu ...), o čežnjama i samoćama ( Depresija ...), o flertu ( Fejsbuk prijatelj ...), o kolačima ( Gurabije ...) i hrani ( Ivin sir , Kestenje ...). Ali ona ima i priča koje izlaze iz okvira tzv. „ženskoga pisma“, jer se dio tekstova bavi (doduše, posredno) političkim i povijesnim temama te napose zajednicom u kojoj živi, susjedstvom ili „komšilukom“ ( Po jutru se dan poznaje , Srića je u malim stvarima , Sudnji dan , Švabo ...). Autorica prihvaća tu za­ jednicu sa svim njenim vrlinama i manama, nastoji se uklopiti (ne izdići ili pobjeći) i povezati vlastitu modernost (mlada, obrazovana i zaposlena žena koja prati svjetska zbivanja, modu, voli se dotjerati, dobro pojesti, voli putovati…) s tradicionalnošću sredine u kojoj živi, sa svjetonazorom baba, didova, kuma i komšinica, koji joj nisu strani i za koje ima razumijevanja, iako sve često tematizira s dozom humora, koji pak pomaže da neke stvari lakše razumije i prihvati. Razumijevanje i prihvaćanje sre­ dine, okolnosti u kojima živi, vrlo je važan element ove knjige. Naime, ni Tomislav­ grad nije mimoišla hrvatska kuga – iseljavanja i demografskog propadanja – koja je, možda više negoli stoljetni ratovi, ugrozila opstanak Hrvata na tisućljetnim ognji­