Nova Istra

27 Božica JELUŠIĆ PATNJA Dakako, moguće su grane i podvrste te bi se za svaku mogao naći po neki zo­ ran primjer. Pođemo li od najčešće, meteorološke žalosti , ustanovit ćemo kako gotovo nema prirodnog fenomena koji nije vrijedan žalostiva opisa: kišni dan, vjetar, oluja, magla, predvečerje, suton, dogorijevanje dana, sjene u vrtu, uvelo lišće i polomljene grane, mraz na travi i zemlji, jezero pod ledom, titranje svijeće u prohladnoj sobi, šu­ štanje drveća, miris ciklama iz jesenjega vrta, odlazak ptica i polje hajdine, čije bje­ lilo anticipira snijeg, rađa cijeli ružarij asocijacija, taj svojevrsni spleen , gdje na dru­ gom kraju metafore stoji neko biće, lice, tajanstveni adresat, kojega želimo upoznati sa svojom žalošću. Baš kao u čuvenoj Verlaineovoj pjesmi SPLEEN , koja veli: Ruže su bile sve crvene / bršljani bjehu u crnini. // Draga, čim lik se tvoj pokrene, / mene sav očaj odmah primi, // Nebo je plavo, nježnost zrači, / more zeleno, zrak je blag. // Ja stalno strpim (što čekat znači!) / opet ćeš sebi zamesti trag. // I zimzelena lista sjajna, / I božike sam sit postao // i polja ravna i beskrajna, / i svega osim tebe, jao! Imažinisti, ruski, francuski i ostali, doveli su tu meteorološko-ljubavnu žalost u ponekad neraskidivu spregu te je u tragovima ta navada vezivanja i preklapanja vanj­ skih (meteoroloških ) i unutrašnjih (psiholoških) matrica ostala do danas u sveu­ kupnoj svjetskoj poeziji. Posegnemo li za Traklovom pjesmaricom, uočit ćemo kako je njegova žalost natrunjena primjesama mučnine: nešto je bolesno u zraku, vodi, mjesečini, nešto truli u interijeru, a opasnost dolazi izvana: Netko dolje u vrtu šapu- će; / netko je napustio ovo crno podneblje. / na komodi mirluh jabuka- / Zlatne svijeće napaljuje baka. Još eksplicitnije, duh klonuća, rasapa i žalosti najavljuju dramatični preokreti kromatike: Snijeg što tiho pada iz grimiznog oblaka , plavi cvijet što tiho bruji među požutjelim kamenjem , pa sve do pogrebnih crno-srebrnih tonova, prevladava­ jućih u Traklovoj lirici. Nasuprot tome, i inače vrlo seriozni Yeats , kojega prigodice obuzima „teška sjeta“, znade da se s ljubavnom žalošću nije igrati jer je samo korak dijeli od dubokih ra­ zočaranja i patnje, kao što to biva u pjesmi GNIJEZDO ČVORKA KRAJ MOGA PROZORA : Naša su srca bila tlapnji sita, / Surova postadoše jedući tu hranu. / U našu mržnju mnoge stvari stanu, / Više no u ljubav. O, pčele, / Dođite graditi sada u pustom čvorkovom stanu. Na drugom, pak, mjestu još drastičnije: Trud cvate nam i pleše gdje nam tijelo / nije izubijano zbog užitka duše / gdje se ljepota iz očaja ne rađa, / ni mud­ rost dugog bdjenja usred tmuše... Ništa nije onako kako se čini, nitko nije neranjiv, čak ni kada se čini da smo bogati, slavni, osigurani i prepoznati jer tiranska ruka patnje odabire nas hirovito, u nepoznatu času, kao voće s tanjura na ledini, pod ravnoduš­ nim nebom. Čini to kad smo zreli, da iskusimo sve finese, i da nas ona sama iskuša do točke loma i granice taljenja. Veliko je pitanje što će poslije tih dvaju procesa od nas uistinu (pre)ostati.