Nova Istra

278 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Franjo NAGULOV – stihovi su kratki, odsječeni te lišeni kontekstualno primjetne težnje za složenijim sintaktičkim rješenjima. Završni se distih pritom čini zalihosnim: da ti fali / možda zemlja? / stalno kruške? / neka tvoja mršava / lipanjska ljepotica? / neka majka sestra? / voljena pa oteta // i sad ti budi ljudski / sveapologeta . Završnicu teksta diskretnije­ ga angažmana, naslovljenog Ministarstvo obrane, ističem kao potencijalno antolo­ gijski trenutak donekle osnažen dovitljivom djelomičnom primjenom aliteracije: pod čelikom čuči / povratak na početak i kraj // Povijest se dijeli prolaskom brigada // od njihova marša / ne možemo preko . Natruhu narativnije sintaktostilističke progresiv­ nosti primjećujemo u nenaslovljenoj Nakanili smo se iskreno zgražati , i to posebice u antroposociološki „budnoj“ četvrtoj strofi kojom je domišljato prikazan normativ­ ni diletantizam uzročnosti sintagmi „općedruštveni progres“ te „pojedinačna žrtva“: Kad čovjeka bacaš na otpad / je li važno ako se usput izubija / ako mu otpadne pokoja noga / ako mu izrežeš jezik / i šutneš na lomaču . Metahistoriografsko pozicioniranje subjekta u službi teksta diskretnoga, ali primjetnog angažmana bitno je obilježje ne­ naslovljena „komada“ Mene jednog odbor za bušenje ; ističem: na jednom od četrnaest prilaza Zagrebu / bilježim povijest prvih smaknuća / ugodno razapet između teorija . U završnici teksta sintaktička složenost poprima razinu stilski zabrinjavajućega opte­ rećenja; čitamo: ili su ih šume, svegutajuće, drugačijim datostima / potakle da razviju nove finese / grupnih patologija? Relativistička diseminacija prostorno-vremenskog suodnosa semantička je dominanta pjesmoproznoga zapisa Time machine ; i ovdje se problematičnom pokazuje zalihost sintaktičkoga te leksičkoga materijala, što je pak posljedicom odveć jasne autorske težnje da pokaže vlastitu elokvenciju: Sliježeš ramenima, opet na cesti, / misliš: što treba prigrliti, Bibliju, Hegela, pušku, / ili kartu za vagonski prijevoz, može sa slamom, bez prozora . Sjena tornja naslov je četvrtoga ciklusa koji otvara egzistencijalno-patološki ne­ naslovljen tekst Jutra su još ličila na suživot , čija semantika počiva na nepomirljivo­ sti civilizacijskoga progresa te prirodnoga balansa, a čemu je protuslovno dopisana emocionalna izoliranost množinskoga subjekta: Osjećali smo kako ravnici ne dolaze u obzir / gradovi ni sela . Tekst Manila obilježen je učinkovitim anaforičkim gomila­ njem u trećoj kitici: Što radite vi dok ste nerođeni / Što radite vi dok ste živi dok mr­ tvi / Što živite vi dok se radi. U tekstu Noriljsk dana je sarkastična opaska na račun usiljene uravnoteženosti prirode i industrije, pri čemu osobitu stilsku upečatljivost pripisujemo prvoj strofi: U krajoliku danom samo geologiji / kristalne forme provocira- ju / kristalno rezanje rijeka / i šuma trasama tvornica . Pjesma Dobri vojak Semjonov s razlogom je medijski isticana kao nedvojben rukopisni „forte“; posrijedi je antologij­ ski neupitna pjesma čiju završnu strofu izdvajam kao jedan od dragocjenijih trenuta­ ka domaće pjesničke produkcije minule godine: Golemi ljudi prave male države / jer znaju, i jedne i druge / progutaju šume ili ono / za što je šuma bila riječ . Tekstovi kao