Nova Istra

274 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Marina NEGOTIĆ Struktura Crvene vode dobrano je razgranata, ali čvrsta. Roman je podijeljen u četiri opširnija dijela ( Silva je nestala , Putevi koji se razilaze , Silvin povratak , Crvena voda ), a poglavlja se granaju na više potpoglavlja naslovljenih imenima likova-fokali­ zatora iz čijih se perspektiva priča raspliće. Čitatelj je uključen tako što mu je – iako je pripovjedač u trećem licu, odnosno sveznajući – dana prilika da sam polako upo­ znaje likove i donosi zaključke, a autor pritom ima nekoliko dobrih poteza navođe­ nja na krivi trag, što daje dodatnu zanimljivost radnji. Roman nije bez razloga nagrađen dvjema književnim nagradama, međutim čini se da su neke njegove sastavnice ipak mogle i trebale biti bolje. Naime, uzmemo li u obzir to da se kriminalistički roman nerijetko svrstava u „ladicu“ trivijalne književ­ nosti, odnosno književnosti napisane prema svojevrsnoj „špranci“, dakle književnosti od koje se a priori očekuje neka već, barem donekle, viđena struktura, likovi, jezik, onda od krimića ne bismo ni trebali očekivati ili zahtijevati bogzna kako specifičan, originalan ili začudan stil. Međutim, Pavičićev roman ipak nadilazi shematiziranu konvenciju, i to vrlo čvrstom, razrađenom strukturom romana, ali i dvjema poza­ dinskim temama koje unose elemente obiteljske drame, čak natruhe povijesnoga ro­ mana. Pa ako već uspijeva izići iz okvira „tipičnoga krimića“, možda ne bi bilo odveć od autora očekivati ponešto bolji stil i dorađeniju rečenicu. Upravo u tome jest moja najveća zamjerka ovome romanu. Jezik je, naime, jednostavan, pitak, standardni hrvatski obojen regionalizmima splitskoga govornog područja (npr. balatura , umideca , tavalja , miritat ’...) i takav se lako čita, no golemi problem nastaje u dijalozima, u kojima je pisac očito nastojao kori­ stiti dijalekt, ili žargon, ali provedba je te nakane vrlo, vrlo nedosljedna. Kao rezultat imamo jezično neuvjerljive likove, neurednost i, nažalost, nelagodu pri čitanju. Pri­ mjerice, lik u dijalogu najprije kaže vratija se , a odmah zatim bio je , što je naprosto nešto što nitko živ ne bi rekao, odnosno tako naglo i bez vidljiva razloga smjenjivao dijalekt i standardni govor u istoj rečenici (jednako tako: gdje – nigdi , vidio – posli , vidjeli – nedilja , itd.). Nejasno ostaje je li to do autora koji nije dosljedno izveo ide­ ju, urednika kojemu je promaklo ili lektora koji je (možda) htio „postandarditi“ di­ jaloge, pa je negdje to provedeno, a negdje nije, ali likovi u svakom slučaju govore čas posve standardno, čas hard core dijalektom. Šteta, jer uz regionalizme koji „omekša­ vaju“ rečenice, pridodaju uvjerljivosti i toplini, pojačavaju sveukupan dojam o Mistu, te da su dijalozi u čitavu romanu, primjerice, dijalektalni, na jezičnoj bi razini učinak djela bio kudikamo bolji i snažniji. Osim dijalektalnih problema, određeni problemi postoje i s rečenicama koje, doduše, jesu gramatički i pravopisno točne, ali su mno­ ge nedovoljno „izbrušene“, autor pribjegava ponavljanjima kako bi (pretpostavljam) ostvario dojam skepse, sumnje ili blage jeze, ali taj dojam na koncu izostaje, a čitanje je otežano. Nadalje, neki izrazi, koji su se autoru učinili zgodnima, provlače se na