Nova Istra

273 Marina NEGOTIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI jedne familije i promjene njezinih članova kao individua. Tu čitatelj prati tri života koja su se razvila posve drukčije od „planiranog“, teret obiteljske tragedije i sve što ona sa sobom nosi, pri čemu su likovi psihološki dobro razrađeni i jasno motivirani. Druga usporedna radnja ona je koja se tiče države i društva u cjelini. Naime, radnja se proteže na gotovo trideset godina (točnije od 1989. do 2017.), pa se Silvin nesta­ nak donekle podudara s preobrazbom društva zbog socioekonomskih i političkih promjena kroz koje je Hrvatska u tom razdoblju prošla. Pavičićeva je kritika društva u cijelome romanu prisutna i neskrivena, ali je do­ voljno nenametljiva te ne „preuzima“ roman i ne postaje plodnim tlom za nepo­ trebno moraliziranje. Socijalizam je prikazan kao vrijeme loše društvene klime u kojoj je droge (barem u Splitu) sve više, a kriminalni milje cvjeta. Tu, pak, atmos­ feru prekida rat koji opet donosi iskrivljen sustav vrijednosti, do groteskne situaci­ je u kojoj bivši diler postaje vojnim zapovjednikom (a kasnije i vijećnik pa župan). Vlada kaos i nesigurnost, mladi ljudi ginu (Lekaj), neki su otpušteni s posla (Šain), a drugi, podobniji ga dobivaju (Čović). Poslijeratno doba nosi svoje boljke: grabi tko što može, industrija propada, zemlja na obali mahnito se i bez razmišljanja prodaje, a „hiperturizam“ polako, ali nezaustavljivo nadolazi. Pavičić promjene dobro oslikava nekim usputnim momentima, poput onoga kada se u istražiteljevu policijskom ured Titova slika na zidu zamjenjuje križem, kada Misto zimi postaje gradom duhova jer su nekadašnje kuće, zapravo domovi, sada vikendice stranaca ili služe za iznajmljivanje turistima i sl. Takvi su piščevi „manevri“ uspješni jer ne dulji, ne objašnjava i ne potcjenjuje čitatelja, a svima je „sve jasno“. Sadašnje doba najbolje je predočeno riječima jednoga lika: Zato, jer smo najsmrdljivija generacija. Jer mislimo živit bez rada, jer mislimo trošit šta nismo stekli, jer mislimo da nas spada živit dobro. A ne spada! Ni po čemu! Zato neću prodat, baš zato da svima bude gore. Jer svi miritaju da im bude gore . Te su riječi dvojako zanimljive jer su ujedno i najava kazne. Već je spomenuta op­ ćenita shema krimića, koja je u ovome romanu osobito zanimljiva kada je riječ o zad­ njem elementu sheme, odnosno o kazni. Poznato je to kako svaki kriminalistički ro­ man sadrži i stanovit osjećaj za pravdu i čitatelj unaprijed očekuje da će krivca snaći zaslužena kazna. U ovome romanu počinitelj zločina emocionalni je ubojica, onaj koji (u svojim očima) zločin čini zbog višega cilja, vođen sirovim osjećajem, ljubav­ lju, a ne proračunatošću ili glađu za koristi, novcem ili moći. Kazna u Crvenoj vodi ne dolazi u očekivanu obliku, nema privođenja, lisičina i zatvora, kazna je biblijska, „antigonovska“ – svi su kažnjeni, i umiješani i nevini, i nemoralni i ispravni, društvo u cjelini trpi posljedice toga grijeha. Na toj je razini možda najjasnija Pavičićeva kri­ tika naše zbilje, a opet je uspio izbjeći dociranje.