Nova Istra

26 PATNJA Božica JELUŠIĆ duhovnom polju. Čini se da esencija žalosti postoji u svakome ljudskom postup­ ku, svakoj gesti: otići ili ostati, uzeti ili otpustiti, zaboraviti ili se sjećati, osvetiti se ili posvetiti, imati ili biti – svaki od ovih izbora nosi u sebi stanovitu „žalobnu kvo­ tu“ na koju kao da nismo spremni, nadajući se da će baš nas „mimoići ova čaša“. No, udar žalosti uvijek dođe, trenutačno ili naknadno, pa žalibože truda da se izbjegne. Malo je tako vjernih suputnica i ustrajnih čovjekovih družica kao što su Signora Tristitia, Lady Sorrow ili Frau Schmerz. Nadalje, ne vjerujem da postoji ciljana sku­ pina „sitničara“ koji pomnije analiziraju njihove darove i osobine, razmrvljujući ih na najsitnije atome, poput lirskih pjesnika. Oni su, takoreći, njezini abonenti i podsta­ nari. Svaki se trudi osvojiti što veću sobu u odajama žalosti. Potom će je nastaniti ri­ ječima, stihovima, porukama, šiframa, potresnim poantama, čak budućim epitafima. Velika je konkurencija među tim Tugomirima i Tristanima pa se i ne trudimo pro­ naći najuvjerljivijega. No, šalu na stranu, jer i ne priliči temi, jedno moramo prizna­ ti: istinska je žalost plemenito čuvstvo . Ona pročišćava, transcendira i omekšava naše biće, opominjući nas da smo u graničnim stanjima, poput nesreće, bolesti, izopćeno­ sti, nepravde i smrti, svi zapravo jednaki te da nema poštede kad postajemo „krhke igračke u krvničkim jakim rukama“, što bi rekao pjesnik. Veoma je važno prepoznati simptome žalosti, interiorizirati je, suočiti se s njo­ me i, po mogućnosti, ograničiti je na razuman rok. Ne smijemo joj dati prostora da metastazira, da se razmaše, ovlada našim čulima i postupcima, utječe na našu pro­ sudbu, zamagli nam pogled u trajno suzni vidik i vidokrug. Mogla bi nam prijeći u naviku, u bolest i nešto pogibeljno, u krajnjoj posljedici. Rečeno je kako Bog voli ra­ dosne ljude jer svojom radošću hvalimo djela Stvoritelja. No, radost tjera na pokret, akciju, dijeljenje s drugima, na igru i ludost, dok žalost i njena blizanka patnja traže táman, diskretan kutak, tišinu, introspekciju, šapat, rame za plakanje i možda samo jedno jedino uho na svijetu, koje nas je dostojno čuti. Nije stoga čudo to da su naj­ blistavija djela ljudske kreativnosti nastala u ozračju melankolije, ponikla u kolijevci žalosti, njihanoj klonulom rukom. Listajući sve one tomove, sveščiće i pjesmarice, po kojima vrebamo riječ „žalost“ u različitom kontekstu, primjećujem da je moguće usustaviti stanovitu tipologiju, prema prigodama u kojima se to čuvstvo podiže i stanje uslojava. Tako, primjerice, vidimo da postoji: meteorološka , ljubavna , domotužna , ratna , viktimološka , inducirana , kompulzivna , hibernirana , funebralna , tranzitorna te estetizirana žalost . Ona se često mimikrira, preodijeva, pojavljuje pod drugim imenima, ulazi u simptomatologiju bo­ lesničkih kartona, mijenja karaktere, krade čovjekove najbolje sate, remeti napredak, uzima masku otupjelosti ili cinizma, no nikada nije bezazlena i znade se protegnuti do nepredviđenih dosega i dimenzija.