Nova Istra

268 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Ivan BOŠKOVIĆ bez nacije nema slobode, a da bez slobode nema života, Marušić piše o pojavnostima u kojima se pokazuje da je vjera ključna odrednica nacionalnog hrvatskoga identite­ ta. To su: vjera i religija, teologija, križ, molitva, spasenje, grijeh i život; zahvaljujući tome izdržala se strašna povijest i teške slabosti, ali se i ustrajalo; Zvonimirova lađa sačuvala je svoje jarbole uspravnima i svoja jedra neraskinutima, uz pjevanje pjesama Kristu, vjeri katoličkoj i domovini Hrvatskoj. A njoj je posvećeno i posebno poglavlje, ono o domoljublju, niklom iz uvjerenja da su Hrvati zaljubljeni u Hrvatsku i da im se ne smije dirati u njihovo domoljublje. Nije riječ, valja naglasiti, ni o kakvoj retoričkoj gesti već istini koju potvrđuje knjiga, a izbija iz strasti i emocija osjećaju privrženosti domu i kraju te predanosti ljubavi s kojom se ono brani. U priči se pojavljuje sugovornik kojemu je u ratu pobijeno pola obitelji, ali to nije umanjilo snagu njegove ljubavi. U želji da pokaže zašto volimo Hrvatsku, hrvatski fenomen domoljublja Marušić kategorizira i klasificira na že­ stoke Hrvate, velike i prave, dobre i slabe Hrvate, nikakve Hrvate i posrbice , u čemu mu je osim vlastitih spoznaja ponajviše pomogla očeva mudrost gledanja ljudi i ži­ vota, a potvrđena kako svojim, tako i iskustvima i poznanstvima s ljudima s kojima je odrastao, radio, družio se. Jedna od odrednica Hrvatā svakako je i potreba za svojom kućom i stanovima za potomstvo barem do petog koljena . Ovu temu Marušić oblikuje na gradnji kuće, nje­ zinoj dogradnji i popravcima, s posebno upečatljivom slikom o zidu koji je „prav kao da je crtan laserom“, kako bi rekao Joško, „odnosno kao špagom“ riječima njegova Marinka. Posebno je u literarnom smislu uspjela slika zadnjega počivališta; izboru između Zagreba ili Katuna svoj će doprinos, s lijepom mjerom fine ironije, dodati obitelj, ali i Joško i (pokojni) Vjeko (Ivanišević) i ostaviti ga neriješenog, valjda raču­ najući na onu staru i poznatu – da nijedan Božji stvor nije ostao nepokopan. Cijeli život posvećen školi i učenju morao je doći do izražaja i u ovoj knjizi. Uvje­ ren da su škola i učenje jamstvo sretne zajednice, pa tako i Hrvatske, Marušić učitelj­ ski i propovjednički, kako posebno tako i zajedno, reminiscira nad školom i školova­ njem. U slikama svjedodžbe, mede i generala, ručnoga sata, knjige, tužne vrbe, ambi­ cija, visoke tehnologije i visokih znanja, škola je najdublja podloga i iskustvo te pri­ lika da se osvrne na svoje školovanje, ali i ono cijele zajednice, baš kao što se u radu, neodvojivu od školovanja, ogleda lice zajednice, bilo da je riječ o lošemu i opasnom poslu, dobromu i honorarnom, ili pak o marendi kao neodvojivu dijelu nacional­ ne karakterologije s posebnostima dalmatinske sredine i umješnosti njezinih ljudi. U ovoj knjizi Marušić se bavi i fenomenom slobodnoga vremena (koje nije doko­ lica), zatim ljubavi (prvom, posljednjom, prvom i posljednjom, ženskom, muškom, istospolnom, neželjenom, željenom, zabranjenom, vječnom, seksom, brakom i pre­ ljubom), zatim umjetnošću , s posebnim pogledom na sakralnu, konceptualnu, na­