Nova Istra
266 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Ivan BOŠKOVIĆ ra ; Domoljublje ; Kuća ; Škola; Posao ; Slobodno vrijeme ; Ljubav ; Umjetnost ; Glazba, pjesme, pjevanje ; Šport i šah; Nogomet ; Demokracija ; Predmeti smrti i zaborava . Svaka od tema argumentirana je zgodama i slikama u kojima se zrcali sadržaj o kojemu govori i lica kroz koja se navedeno manifestira, a uz kratak opis na početku, gdje nagoviješta o čemu je riječ, slike/priče/opisane zgode povezuju zajedničko vrijeme s malim osobnim/obiteljskim vremenom, ljudima i sudbinama. Tako u prvoj slici, Godine začađenog stakla , Marušić progovara o godinama života u komunizmu. Premda je riječ o godinama u kojima se školovao, koje su ga i ljudski i stručno obilježile – a danas mnogi o tome govore kao o povlastici – otkriva njego vo pravo lice, strah, strepnje, neugode, šutnju, posvemašnju laž. Priznaje da se s veli činom komunističke (sveopće) laži ništa ne dade usporediti; izobličenost ideologije argumentira njezinim neistinama, zabranama, uhođenjima i prisilama svih vrsta i svih oblika, prešućivanjima, glorificiranjima moćnikā, prešućenim stranicama povi jesti i zabranjenim imenima i knjigama, obilježenim obiteljima. Kao odličan učenik, od prvoga do posljednjega dana školovanja – koje nije imalo atribuciju cjeloživotno ga kao što se je to danas – s vremenom je, poglavito odlaskom u inozemstvo, slagao svoju sliku o vremenu i svijetu u kojem je odlučio živjeti, iako je ponuda i razloga za ostankom u tuđini bilo. Pred očima i u praksi nicale su slike koje su„najbolji od svih svjetova“, kako su komunistički ideolozi slikali „društveni raj“, sve više činile „crnom maglom“ u kojoj će nestati mnoge sudbine i mnoge istine i zagorčavale mu znanje i podrivali životni smisao. Priznajući da su „njegova iskustva i nevolje ništetni/neus poredivi prema onome što su ljudi pisali o ljudima“, tako da ne zna što ga više ranja va – svjedočenja o strahotama fizičkog nasilja, ili duhovnog mučenja, smrt milijuna ili Soženjicinov opis čekanja političkoga zatvorenika na susret sa suprugom, sve mu je „komunistički raj“, u kojem je živio, činilo „pomračenjem u podne“ i čiji je „smrtni sjaj moguće gledati jedino kroz začađeno staklo“. Ta činjenica, sazrijevana tijekom godina, p/osvijestila mu je vrijednosti škole i obrazovanja što će, svjedočim o tomu i sam, propovijedati cijeli život, a propovjednički ton zadržat će i na mnogim strani cama ove knjige! Uz sumnje u „uređenost svijeta u kojem je živio“, a otkriva je u slici nogometa i pobjede nad Dinamom nakon čega je Zvezda postala prvakom. Veselje njegovih vršnjaka zbog pobjede nad Dinamom, ali i tugovanje njegovoga oca i strica, osvijestit će tek kasnije svu dubinu i simboliku nogometa, ne više kao igre i nadme tanja, nego strategije kojom su komunisti provodili svoju politiku, konkretno„ukida nja nacije“ i donošenja jedne druge kulture, koja – priznat će –„nije gora od zapadne, ali nije naša“. Od nogometa, ta strategija uništenja opstanka nacije u ime nadnaci onalnog bratstva i jedinstva ogledat će se na primjeru jezika, otimanju umjetnosti i krivotvorenju povijesti, o čemu Marušić reflektira i reminiscira i u drugim slikama. Posebno, pak, apostrofira snagu vjere, čije se javno iskazivanja priječilo najrazličitijim
RkJQdWJsaXNoZXIy NjQyNzA=