Nova Istra

265 Ivan BOŠKOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI ko nestajale, bilo učenjem i čitanjem knjiga (Zvonimirove lađe, konkretno) bilo pak druženjima o otkrivanjima novih spoznaja, ljudi, njihovih razmišljanja i raspolože­ nja. S vremenom će shvatiti da poruke Zvonimirove lađe nisu različite od poruka/ pouka njegova (nepismena) oca, a sadržane su u istini da Hrvatska ni propala , kako pjeva ilirska budnica, unatoč slomljenosti i prignutosti. Premda do kraja nesvjestan razmjera povijesne nesreće i laži zaogrnute u ruho oktroiranih istina, s vremenom će mu se u Nazorovim stihovima – najvažnijoj rečenici hrvatske povijesti i najljepšem stihu hrvatske književnosti – razotkriti sva težina i sva dubina nacionalne epopeje i osvijestiti usud naroda u čiju sudbinu nikada nisu posumnjali njezini pjesnici. Treba­ lo je, reći će Marušić, proći tisuće godina kako bi san o slobodi postao sloboda sáma, kako bi se svjedočenje vjere pretvorilo u vjeru koja ispunja srce i narod čini dostojnim svoje povijesti i svoje sudbine. Ta misao, često varirana u Marušićevim rečenicama, ključno je mjesto iz kojeg njegove rečenice crpe svoje nadahnuće; reći će, one su, mi­ sli Zvonimirove lađe , njegovo sidrište i njegova plavca kojom se otputio u traganje za onim što ona nosi kao svoj teret. A to je priča o narodu, njegovoj neuništivosti ute­ meljenoj na vjeri u Božju promisao koju narod stoljećima ispovijeda i u njoj izražava sve ono što ga narodom čini i legitimira. Ne isključujući nikoga, jer svatko ima pravo na svoju istinu i na svoju priču u zajedničkoj narodnoj priči, u njoj će, kako sam kaže i opisuje, u petnaest poglavlja i stotinu i petnaest priča/slika/zapisa probugariti, ali i radosno klicati, o „povijesnoj čežnji naroda za svojom slobodom“, ali i o tugama i nadama o slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj zemlji, o „kockastom“ barjaku na mar­ janskom brdu i svim brdima, od Knina, Gvozda i Velebita, do ljepota mora Lijepe naše koja nikad neće biti Lijepa njihova, ma kako god se tuđi mornari trudili lađin plov usmjeriti suprotno narodne volje i interesa. Ključna misao Marušićeve knjige je: Hrvatska – to smo mi. Mi Hrvati! I: Hrvat­ ske će biti, i bit će onakva kakvom je mi budemo gradili! A u tome, u tom snu i toj ljubavi, ne smijemo se umoriti raditi za Hrvatsku, niti se predati. Jer, bila bi to izdaja sna očevā, sna svih nas, ma kako bili različiti. Sav teret ove moje refleksije i poruke u njima sadržane Marušić nije oblikovao kao studiju o hrvatskom identitetu. Postrance teorije koja identitet opisuje kao mnoš­ tvenost oblika, pojava, sadržaja koje opisuju jedan narod i njegovo su najdublje mje­ sto prepoznavanja i legitimiranja među drugima, on je to – iako znanstvenik i pisac, u knjizi ovo drugo više nego ono prvo! – to uradio onom tradicijom koja u naro­ du ima puno dublje i dulje trajanje. Uradio je to svojim pričama. Držeći se one sta­ re franjevačke da se nije ni dogodilo ono što nije zapisano, priču o Nazorovoj lađi i sudbini koju ona nosi gradio je na petnaest slika, osnaživši i učinivši ih uvjerljivima mnoštvom od 115 zgoda, zapisa, vinjeta, dosjetki i anegdota različita stupnja knji­ ževne uvjerljivosti i privlačnosti. To su: Godine začađenoga stakla ; Naši ljudi ; Vje-