Nova Istra

25 Božica JELUŠIĆ , Đurđevac ŽALOST, ZASTALOST, STAROST „ Ništa nije onako kako se čini, nitko nije neranjiv, čak ni kada se čini da smo bogati, slavni, osigurani i prepoznati jer tiranska ruka patnje odabire nas hirovito, u nepoznatu času, kao voće s tanjura na ledini, pod ravnodušnim nebom. Čini to kad smo zreli, da iskusimo sve finese, i da nas ona sama isku- ša do točke loma i granice taljenja. Veliko je pitanje što će poslije tih dvaju procesa od nas uistinu (pre)ostati... Da bi umjetnost prikladno odgovorila na patnju, čije smo nazočnosti svjesni čim otvorimo prozor ili po stolu raširimo dnevne novine, hoće se mnogo truda i empatije, mnogo uranjanja u tuđu izra- njavanu duševnost, za što, međutim, ‘preostala većina’ nije sposobna. Čak ni pjesnici i pripovjedači, kao istaknuti ‘šiljci gromobrana’, ne mogu odgovoriti na tu zadaću. “ 1. Oblici žalosti Razmatrajući temu ŽALOSTI, koja bi nam trebala postati stanovitim putokazom do PATNJE, u svakom jeziku koji poznajem nalazim po desetak inačica ili nijansi ( tuga , čemer , jad , žalobnost , bijednost , ucviljenost , bijeda , kukavnost , snuždenost , poti- štenost , klonulost , nevoljkost , ničemurnost (kajk.), tugaljivost , ojađenost ), nalazimo da ona ima značajno mjesto u širokom spektru ljudskih emocija. Uvriježilo se žaliti ubogo dijete, koje tek ulazi u okrutan svijet, kao i onoga koji iz njega odlazi, ostav­ ljajući svoje tragove, veze, mrežu odnosā i stvorene vrijednosti na materijalnom i