Nova Istra

23 Lana DERKAČ PATNJA Jedan je od neosporivih predaka patnje koncentracijski logor, a Imre Kertész u ro­ manu Čovjek bez sudbine govori o dječaku koji sazrijeva u njemu. Knjiga je nedvojbe­ no uspjeli potomak patnje baš zato što glavni lik svojim mučiteljima naivno vjeruje pa, prije nego što upozna naciste, o Nijemcima kaže:„Uostalom, kao što to svi znaju, oni vole red, točnost i rad, što cijene i kod drugih, razumije se, kod kojih nailaze na iste osobine.“ Ili:„Od rada sam mogao očekivati ponajprije sređenost, neku zanima­ ciju, nove dojmove pa i pokoju zezanciju; općenito, način života koji je smisleniji i meni daleko više po volji od ovoga ovdje, baš onako kako nam je bilo obećano i kako smo mi dečki među sobom, posve prirodno, i zamišljali. Osim toga, posve uzgred, padalo mi je na pamet kako ću na taj način vidjeti čak i nešto svijeta.“ Korak po ko­ rak, počinje otkrivati stvari koje su mu se činile drukčijima, ubrzo upoznaje glad, a drvena cipela postaje strašnija od svega.„Naravno, i kod kuće sam vidio blato, dapa­ če, gazio po njemu. Međutim, baš ništa nisam mogao znati o tome kako blato katka­ da može postati našom glavnom preokupacijom, čak središnjom pozornicom živo­ ta. Što zapravo znači tonuti u njega do listova, pa zatim noge iz petnih žila izvlačiti, oslobađati s jednim jedinim glasnim cmoktavim trzajem samo zato da bismo ih za nekih dvadeset ili trideset centimetara opet umočili.“ Dojmljiv je opis žuljeva i rana, cipela koje su se prilijepile „kao da su postale novi dio tijela, gotovo stvarno srasle s nogama.“ Vrijeme u logoru prolazi, ali u dječakovim riječima teško je pronaći ogor­ čenost, što je glavna odlika romana. Upravo dječja nevinost i povjerenje u svijet u čitatelju probuđuju žaljenje zbog onoga što ga je snašlo. Tek na slobodi, na samom kraju knjige, u dječaku se javlja osjećaj mržnje. Knjiga Čovjek bez sudbine objašnjava i to kako čovjek uspije podnijeti toliku pat­ nju:„No dok čovjek počne razumijevati stvari, ipak ne ostaje potpuno besposlen, jer odmah prione na svoj novi posao, živi, djeluje, kreće se, izvršava svaki novi uvjet na svakoj novoj stepenici. Međutim, bez toga vremenskoga slijeda sve bi se odmah, na licu mjesta sručilo na nas, a lako je moguće da to naša glava, lubanja pa valjda i srce ne bi mogli podnijeti...“ Usprkos tome što svi pitaju samo za mučne pojedinosti, dje­ čak objašnjava: „bilo je tamo, u sjeni dimnjaka, kao i u stankama navala boli, neče­ ga što je nalikovalo sreći.“ I dobro je to što zaključuje da će uspomena na tamošnji osjećaj sreće ostati najdublje usađena u njemu! Svjestan je,„nikada se ne može početi novi život, jer se uvijek samo nastavlja stari.“ Na kraju razmatranja patnje, priznajem, muči me jedna nedoumica. Rekla sam da su rat ili koncentracijski logor neki od predaka patnje, ali oni su i njeni suvreme­ nici. Oni su joj partneri s kojima začinje potomke jer bez njih ne bi mogla začeti bol, strah, ulizivanje i konformizam... i tako redom. A ako je u seksualnoj vezi sa svojim precima, ona je u incestu! Ionako sam utvrdila da joj moralnost nije jača strana jer u protivnom ne bi bila dobar mučitelj!