Nova Istra

21 Lana DERKAČ PATNJA I baš takva, uza sve što donosi, oholo nas pretvarajući u ovisnike i ine bolesnike, patnja je Pegaz. Ponekad je čak i rastrošna! No, ona je samo posrednik. Ni inspira­ cija, ni slike nisu njene, iako ih baš njen motor pogurne. „Patnja je jedini način na koji bivamo svjesni postojanja, a sjećanje na patnju po­ trebno nam je kao dokaz našeg neprekinutog postojanja“, zaključuje Oscar Wilde. Zašto on ne uzima u obzir druge snažne i trajnije emocije koje bi nas svakodnevno upisivale u evidencijsku listu? Ili se javljale na prozivke. Je li patnja dublja i jasnija od drugih pripadnika emocionalnog inventara ili smo prilikom njezine prisutnosti usmjereniji na sebe nego kada su u pitanju bijes ili ljubav? Ako se slažem s tezom da baš ona svjedoči o ljudskom postojanju, u golemoj sam opasnosti jer prihvaćam da je patnja ljudski identitet. A ugovor kojim bih joj dala pravo da me predstavlja ni­ kad nisam potpisala. „Patnja je najveličanstvenija glazba – ukoliko je slušaš“, tvrdi Hermann Hesse. Ali treba li joj se prepustiti? Navela sam pet potomaka patnje i njihov niz zasula točkicama. Samo slijepa od­ važnost i nesmotrenost navele bi me na njihov precizan ispis, pa čak i da su patnjin promiskuitetan spolni život i proizvodnja završeni. A kako ljudski rod voli tuma­ čenja i svođenja računa iz kojih proizlaze definicije, podjele i brojenja (iako brojenje ama baš svega stvara patnju Exupéryjevu Malom princu ), priznajem da razmišljam koliko znamenki ima ovo potomstvo. Uistinu, može li potomak patnje biti bucmast barokni anđeo? Tako sladak, već možda na rubu kiča. Pa nije li baš on suprotnost patnji? Uopće nema njene gene! Ali neizravno bi se moglo doći do toga da je i njega proizvela. Kada kažem da je preve­ lika bol stvorila sladunjavost kao način bijega ili utočište oslabljenima, djeluje li to malo nategnuto? A ako se taj anđeo pridruži skupu patnjinih potomaka, sve je teže odgovoriti na to tko ne bi mogao postati njegovim članom. Vidljivo je da je u tom slučaju anđelova životna uloga uništiti vlastitu majku jer mu je svrha svijet učiniti ljepšim mjestom, umanjiti patnju. Ili sam ipak otišla predaleko. Ali evo jednog potomka za kojeg sam sigurna da ovamo pripada. To je ironija koja također ima svoju kćer, autoironiju. Riječ je o potomku čiji geni odmah ukazuju na krvno srodstvo. Patnja u govoru, odnosno u književnu tekstu može biti iskazana izravno ili neizravno. Ako je iskazana izravno, a prenaglasi je se, može postati stilski problem. Ma koliko stvarna i intenzivna bila! Kad mi se moja patnja čini pregolema i više ne znam što ću s njom, često pribjegnem njenoj ironizaciji. Sama, poput stroja koji škripi, počnem štancati drukčiji obrazac razmišljanja pa patnji kradem proizvo­