Nova Istra

19 Vinko BREŠIĆ PATNJA kultne knjige Zdravo društvo , za to predložio pojam socijalne patologije , tj. patologije modernoga društva.2 Dakako, mogao sam uzeti i drugi tip primjera, npr. neke performanse planetarno popularne Marine Abramović ili neke kazališne predstave s pravim seksom, krvlju i mesom... Ako ovdje umjetnost pokušava zamijeniti život, pitam se može li i obrnu­ to, da život zamijeni umjetnost? Pa bi netko perverzan umjetničkim činom mogao proglasiti tijelo trogodišnjeg sirijskog dječaka koje je more izbacilo na tursku obalu ili lice onoga drugoga dječaka, prekriveno prašinom i krvlju, u vozilu Hitne pomoći u Mosulu, ili one djevojčice s velikim zelenim očima koja je isto što i naša mala upla­ kana Vukovarka u plavom kaputiću 1991. ... Uostalom, statistika je neumoljiva pa kaže da svaki dan u svijetu od gladi umre oko 20.000 djece mlađe od pet godina, dok s druge strane u tome istome svijetu u smeću završi trećina ukupno proizvedene hrane (FAO). Za cijenu samo jedne ra­ ketne bombe 1.500 gladne djece moglo bi jesti svaki dan punih pet godina. Ako je točno to da je na svijetu trenutno oko 17.000 nuklearnih bojnih glava, računajte! Pokušavam zamisliti kako bi na sve to reagirao Šopov Krist iz pjesme Isus čita no- vine , koja bi se mirne duše mogla zvati i Isus gleda televiziju , ili Isus gleda reklame , ili Isus surfa Internetom ... U svakoj verziji znamo čime bi ga njegov domaćin kao vjer­ nik pokušao utješiti.3 Ono što, čini mi se, još ne znamo, to je cijena patnje. Stvarna cijena patnje. Jer to nije ona cijena koja se može izmjeriti i platiti kao npr. u sudskim parnicama tzv.„odšteta za pretrpljenu bol“. Primjeri koje sam iznio uvjeravaju me, naime, da bi polako, ali sigurno, kao posljedica banalizacije i estradizacije patnje, najveća cijena mogla biti naša – ravnodušnost. 2 Riječ je zapravo o tome kako je u onu Andrićevu da smo„svi mi mrtvi, samo se redom sahra­ njujemo“ farmaceutska industrija„prošvercala“ svoju poslovnu„filozofiju“ prema kojoj smo svi mi bolesni, samo što to još ne znamo. 3 U priči Ante Tomića Bog je ateist nema utjehe, ne barem za čovjeka, koji se svojski trudi da „skrši sve Božje“ pa Bogu ne preostaje ništa drugo nego da digne ruke od svog djela i preusmjeri se na – vjeverice.