Nova Istra

16 PATNJA Vinko BREŠIĆ Književni povjesničar Antun Barac izgradio je cijelu teoriju boli da bi u njoj pro­ našao ključ za čitanje lirike Vladimira Vidrića. Stekao je i mnoge sljedbenike, među njima i Stanka Lasića te njegov pojam antitetičnosti kao bolnoga rascjepa koji svatko od nas duboko u sebi nosi i pokušava ga nekako prevladati. Bol i umjetnost kao da su uzajamno uvjetovane veličine, ili – kako Barac veli: Velike umjetnosti nema bez ja- kog bola . Istina, znam mnoge koji kažu da stvaraju samo u – Cesarić bi rekao – oba- sjanim trenucima . Mora da su i jedni i drugi u pravu jer postoje primjeri i za jedno i za drugo, i upravo to kao da ionako tešku temu čini još težom. Štoviše, postoje primjeri i književnih djela u kojima je patnja toliko sugestivna da sam neka čitanja jedva, a neka nikada nisam dovršio: npr. Kuzmanovićevi Zapisi o vlastitom umiranju ili Krmpotićkino Brdo iznad oblaka ... Ima i onih koja su zbog ta­ kvih opisa bila predmetom raznih, nimalo literarnih kontroverzi, npr. Mažuranićev Smail-aga i vođenje gole raje za konjske repove ili nabijanje na kolac u Andrićevoj Ćupriji ... Bez obzira na to što se u svim slučajevima radilo o umjetničkome, a ne o životnome iskustvu, tj. što su patnje bile verbalne, a ne stvarne. Rekoh da je baš nama humanistima ova tema najteža jer je obična i naizgled bes­ predmetna, baš kao bilo koja druga opća pojava. A s općim je stvarima najteže; čine se nezahtjevnima i samorazumljivima – baš kao što su disanje, spavanje ili govorenje. Pretpostavljam da bi medicinarima veći problem bio raspravljati o običnoj hunjavici nego o umjetnom srcu, ili matematičarima o tome zašto su dva i dva četiri, a ne, re­ cimo, pet, ili fizičarima o crnoj negoli o ozonskoj rupi itd. No, da ne duljim, sjećate li se kako su još prije godinu dana počinjali glavni dnev­ nici državne televizije, a počinju koji put i danas, pa se onda isto ponavlja i uoči tre­ ćih vijesti? Riječ je o reklamama u glavnome, tzv. udarnome terminu, kada se valjda s pravom računa da je najviše očiju uprto u male ekrane. Ja sam jedan od onih koji je svojoj dnevnoj rutini odavna podredio gledanje HTV-ova glavnoga dnevnika, ono­ ga u sedam, a ne više – na moju žalost – u pola osam. Moje žaljenje bilo bi možda sitničavo kad se ne bi radilo još i o ljetnome računanju vremena, a to je ona inter­ vencija u naš bioritam koja se pokazuje ne samo opasnom nego i ekonomski posve promašenom. HTV-ov dnevnik gledam manje zbog informacija, koje ionako mogu pokupiti brže i bolje na nekom drugom programu ili Internetu, a više zbog uvida u stanje nacije. Jer ono se, po mojem dubokom uvjerenju, najbolje očituje u glavnim dnevnicima naše tzv. javne, a zapravo državne televizije. I ta naša nacija već dobrih godinu i nešto u udarnome terminu prati patnje dvoje mladih suvremenika, oboje po prilici tridesetogodišnjaka. Jedno muče ljubavni jadi jer se naš muški protagonist nevoljno pridiže u krupno­ me planu, do pojasa razgolićen; i dok se jadan hvata za glavu, iz pozadine odjekuju uzdasi razočaranja koji potvrđuju muškarčev ljubavni fijasko.