Nova Istra

141 Sibila PETLEVSKI PATNJA pogleda „iznutra“) nisu samo opisani nego i odigrani (eng. acted-out ) u svojoj vezi s tipskim sferama stresa u određenoj kulturi, društvenoj skupini ili situaciji promje­ ne kulturnoga okružja. Neki intervencionistički kazališni modeli pokušavali su se razračunati sa simptomskim sklopovima povezanima s nasilnim ponašanjem, ali i čitav niz teorijskih knjiga sudjelovao je u recentnoj promjeni smjera intelektualne rasprave o temi nasilja u umjetnosti: npr. Bolno tijelo: tvorba i rastvorba svijeta Elaine Scarry krajem osamdesetih i Promatranje bola drugih Susan Sontag iz 2003. godine. Počevši od nepravedno zaboravljenih i marginaliziranih refleksija o ratu Virginije Woolf, objavljenih 1938. godine pod naslovom Tri gvineje , Sontag razmatra „poteš­ koću u komunikaciji“, koncept kojim se bavilaWoolf, uz zapitanost o tome prolazi­ mo li kroz iste osjećaje dok promatramo obogaljena tijela. U kontekstu ovog mojega razmišljanja o temi bola posebno je zanimljivo kako Scarry u vezi s tijelima vojni­ ka i žrtava rata postavlja tezu o referencijalnoj nestabilnosti povrijeđenoga tijela . Ona polazi od univerzalnih izjava pojedinaca koji kažu „da će poginuti za svoju zemlju“ ili da će „ubiti za svoju zemlju“. Pristajući na čin ubijanja, izvođač toga čina pristaje napraviti ono isto što bi ga u mirnodopskim uvjetima automatski smjestilo izvan moralnoga prostora njegove nacije . Ono što pojedinac, dok ubija, čini jest pomicanje temeljnih sankcijskih barijera, kojima je propisano kako se unutar općecivilizacij­ skoga sklopa, ali i unutar civilizacijskih okvira vlastite zemlje može dotaknuti dru­ gu otjelovljenu osobu; odvaja se od od civilizacije i, kao što kaže Scarry – decivilizi- ra samoga sebe i time ne izvrće naopako samo neku„ideju“ ili „uvjerenje“ nego i čitav skup naučenih i duboko utjelovljenih tjelesnih impulsa i gesta koje se uspostavljaju u odnosu na tijelo druge osobe.„On poništava učenje u svom tijelu jednako radikal­ no kao u slučaju kad bi odjednom trebalo napustiti uspravno držanje i baciti se na sve četiri kao u pred-civilizacijskom djetinjstvu“. Takav pojedinac pristaje na samo- raščinjanje , pristaje „razoriti se“ (engl. unmake himself ), isprazniti se od građanskoga sadržaja onoga „za svoju zemlju“ 5 . Scarry nalazi protuprimjer u držanju razmaka između tijela susjedâ, koji u mirnodopskim uvjetima o nečemu gorljivo raspravlja­ ju, a gdje je upravo tih nekoliko centimetara distance između tijela ono u čemu se „vidi“ civilizacijsko punjenje ljudskih gesta i tjelesnih stavova.„Raščinjanje“ u smi­ slu poništavanja, pražnjenje tijela od nacije koje se, naizgled paradoksalno, ostvaruje tijekom čina ubijanja za naciju prisutno je jednako tako i u ranjavanju i umiranju: „Kad grudni koš Irca bude raznesen, kada armenskom dječaku pucaju u noge i prepone, kad Ruskinja umre u gorućem selu, kad je američki bolničar raznesen na bojišnici, njihove rane nisu irske, armenske, ruske ili američke, upravo zato što se ta 5 Elaine Scarry, The Body in Pain. The Making and Unmaking of the World , Oxford University Press, 1985., str. 122.