Nova Istra

138 PATNJA Sibila PETLEVSKI mjera ostavlja na kazališnoj činjenici. Problem (izvedbena muka) ovoga eseja jest u obimu mojeg autorskog bavljenja izvedbenošću patnje, pri čemu sam već iskoristila gotovo sve žanrovske mogućnosti pristupa toj temi: objavila sam knjigu Koreografi- ja patnje i izvodila tekst te knjige više od deset godina po raznim svjetskim pozor­ nicama, a u mojoj se publici uvijek – i bez iznimke – moglo vidjeti ljude koje nitko nije zvao da dođu. Nisu bili uobičajena književna publika. Ti čudni ljudi dolazili bi nekim stjecajem okolnosti, koji su zvali vlastitim odabirom. Poslije bi mi prilazili, čestitali, uvijek se osvrnuli oko sebe i imali potrebu prigušenim, povjerljivim glasom reći istu stvar: da „oni drugi“ ne razumiju o čemu govorim i pišem, pa čak da možda ni ja ne razumijem do kraja, ali da se ne trebam zbog toga zabrinjavati – jer oni su tu, a oni znaju . Kakvo je to znanje? – pitala sam se. Ali ubrzo bih shvatila da je to mudrost njihovih bolnih tijela . Bili su suočeni s teškim životnim situacijama: ti ljudi koji su umirali od raka ili AIDS-a, ljudi koji su odvažno nadilazili ono što„sretniji“ zovu „tjelesnim hendikepom“, ili se hrvali s himerama iz svojih još živih sjećanja na zatvorska mučenja i logoraška poniženja. Među njima bila su i neka prepametna djeca, vedra i velikodušna u svojoj boli, djevojke koje nisu imale snage ništa reći jer ih je bilo strah svjedočiti poniženje svoje patnje. Nekoliko prevoditelja pjesama iz te moje (da li sasvim moje?) strašne knjige miješanog prozno-poetskog žanra umrlo je tih godina i stvorila se jeziva aura oko teksta. Ali kad bolje razmislim, nije tu bilo ničega tajnovitog ni nadnaravnog: prijevoda se nisu prihvaćali oni kojima je bila bli­ ska tema patnje, pa čak ni na način na koji sam ja tu temu obradila, nego oni koji su znanje bola stekli na vlastitom tijelu, i to ne odmah, nego u onim trenucima za koje se može reći da uvode u stanje egzaltacije u nekoj uvijek-prekasnoj-samospoznaji . Ta je vrsta spoznaje duboko intimna i doživljajno nedjeljiva s drugima, a do nje dola­ zi kad se patnja otjelovi u svoj punini svojega mračnog blještavila i otvori duši put u slobodu. O stečenoj mudrosti svojega osobnog bolnog tijela ovom prilikom neću govoriti jer je to neka sasvim druga „priča“, iz čije sam naracije naučila puno. U tom smislu mogu reći da sam sretna i zahvalna. Dakle, vraćam se ovome tekstu jer moram na početku objasniti nekoliko tehnič­ kih detalja u vezi s njegovim nastankom i kompozicijom. Tekst sam izgovorila na simpoziju, ali to nije bio ovaj tekst koji čitate jer sam u pisanoj verziji dodala sasvim nove „trenutke“, a nešto od usmeno izložene građe u međuvremenu sam i objavila: tu mislim na svoju „izvedbu“ priče o smaknuću Polikarpa iz Smirne, koja je ostavi­ la emocionalno jak učinak na publiku Pulskih dana eseja , a koju sam objavila u knji­ zi Kazalište srama . I ono što sam govorila o Edith Stein u međuvremenu je izašlo u obliku pogovora knjizi Jasminke Domaš Izabrana . Stoga je nosivi dio ovoga teksta posvećen onome što nisam izgovorila na simpoziju. Tema neizgovorenog jest – sa­ svim prikladno – ono neizgovorivo koje postoji u iskustvu svjedočenja ljudske patnje.