Nova Istra

134 PATNJA Mile PEŠORDA kamom u prsa, nego od boli nad patnjama naroda pred pripremljenim zločinačkim pohodima. Sav se pretvorio u Knjigu, koja će izreći užas u nastajanju, čistim dlano­ vima zaustaviti zlo. Patio je, dakle, i ubojica jer, eto, prema tvrdnji njegova jarana,„Marko je plak’o“. Je li patio Mak Dizdar kada su čoporativno navaljivali na njega, prijetili mu, huš­ kali protiv njega kao hrvatskoga pjesnika? Je li vrisnuo od boli opraštajući se sa svo­ jom zemljom, svojim jezikom materinskim, svojom obitelji, svojom„Bosnom prko­ snom od sna“? Mihovil K. osobno je nazočio jednomu prizoru patnje i dostojanstve­ ne šutnje Maka Dizdara u Sarajevu godine 1971., kada je Maka, u njegovu uredu glavnoga urednika časopisa Život , verbalno žestoko i grubim prijetnjama napadao jedan književnik, Nenad R. iz karadžićevskoga kruga Nebeskoga Naroda. Šutio je Mak i duhanio, muku svoju mučio i toga nas ljeta, u punom jeku Hrvatskoga prolje- ća , iznenada napustio. Umro. A sljedbenici su Gavrila P. i bojovnici likovali. Mihovil K. supatio je s Makom, koji mu je objavio cijeli ciklus pjesama u Životu 1969., sustvarao s Makom u istom, bogumilno-kristjanskom duhu i diskursu. Mak je umro 14. srpnja 1971. u Sarajevu, a rodio se 17. listopada 1917. u Stolcu. Mihovil K. još je živ, supatništvom se radosno dižući iz mrtvih. Godine 1988. kolumnist Ab­ dulah S. udario je na Mihovila K. na jednak način na koji je to učinio šesnaest godina prije krkan Markan. U tjednom prilogu Oslobođenja , u redovitoj kolumni „Lirika i politika“, politički je prokazivao pjesmu Mihovila K. Bez epiteta IV , tiskanu u zagre­ bačkoj Republici i u knjizi Orfički fragmenti , naveo pjesmu u cijelosti, autora doslovce obezglavio ne navodeći mu imena te zaključio da je „pjesnik ovom pjesmom nagazio na minsko političko polje s kojega se ne vraća živ.“ Od Vardara pa do Triglava crnoruki bratstvo-jedinstvenici nabijali su na kolac pjesnika i pjesmu: „Znamo mi njega, ovdje živi, ali za Ameriku je on. A nama, pravovjernim Pleme­ nitomrscima, draže je rusko govno nego američka torta!“ Je li patio Abdulah S., je li ikad zbog toga zločina „plak’o“, nije on to Mihovilu K. nikada „rek’o“. Je li Mihovil K. plakao? Za priču je sporedno jer je živ, ali je bezglasno cvilila maj­ ka Anđa i suzom svojom žalostnicom-radostnicom i molitvama Bogu, Gospi i Nje­ zinu Sinu Razpetomu, grlila dijete pred užasom Zloga. Ovaj je put Mihovil P. preživio atentat jer su ga ohrabrili i samopouzdanje mu uzdigli sveučilišni profesor književne teorije J. Kaštelan i slikar gromača O. Gliha, koji su mu izrazili oduševljenje tom istom pjesmom metaforom o kavi i kafi i živo je komentirali, u društvu s autorom, u Glihinu ateljeu, u Križanićevoj ulici u Zagrebu. Jesu li i kako su sličan napadaj preživjele mlade novinarke Hrvatice na Federalnoj