Nova Istra

132 PATNJA Mile PEŠORDA Je li preporodno duhovno-političko proljeće drevnoga jezika Hrvata progovori­ lo i na njegova usta, toga 1. ožujka 1967.? Je li ga od hudoga mogla sačuvati pjesma Protiv tame , koju je objavio iste godine u Licima ? Kleveta ubija gore od noža jer ubija istinu i čovjeka – tako je zapisano u povijes­ tnom pamćenju ljudi. Kakovim su patnjama poklopljeni oklevetani Hrvati kao po­ jedinci i narod cijeli, kakovim groznim žigom žigosani, o tome je pod vlašću skupine Plemenita Mržnja zabranjeno javno zboriti ili medijski komentirati.„Samo bogočo­ vjek pati. Mi ostvarujemo carstvo sreće i raja na zemlji kojom vladamo i bogočovjek treba nestati pred našim nadčovjekom, koji ne zna što je patnja i sućut. Patnja i su­ ćut, to je nazadnjaštvo i slabost bogočovjeka. Boga smo već jednom i zauvijek ubili, a preostali bogoliki ljudi bit će prerađeni na sliku i priliku nadčovjeka, jugodruga i barbarogenija, našega čovjeka sreće i trokuta, ili uništeni poput bijesnih lisica.“ Bila je to poruka na listićima koje su za sobom ostavljali Plemenitomrzci dok su bezgla­ vo trčali na iznenadno sazvan skup odabranika. Tko je sve pisao o patnji, pokušao je definirati, a Mihovil K. svu je patnju vidio u suzi majčinoj: Mater moja / plače / Kaplju riči . Pjesma je objavljena u Sarajevu, u knjizi Zipka zebnje , godine 1975. Kada je pet godina ranije bila nagrađena na prvim Šimićevim susretima , materinskom ikavicom sročena njegova Tužbalica , a 1972. u Sarajevu nagrađena njegova knjiga ŽIVOT VJEČNI , jedan je povjerenik literarno­ ga kružoka družine Crna Ruka, Marko V., dobio zadaću: „Sredio si Maka, Marka­ ne, krkane. Rokni i tog momka, opasan je!“ – sokolio je svoga književnoga kompa­ njona Nogaš Đogaš. Crnoruko-književnički ubili su Maka, tvorca KAMENOGA SPAVAČA , ubili Dizdara 1971. i za taj svoj glavosijek pobjedničkim vijencem okitili (zasluženo ili nezasluženo, to samo oni znadu) svoga „đetića“ Marka V., koji je prije toga Dučićevom nagradom bio okitio 1969. svoga srbskocrnogorskoga pobratima Radovana Karadžića. A sada im se valja izdovoljiti i na Mihovilu K. I o toj nam je nagradi budućemu zločincu, krvniku Sarajeva, i nagraditeljima bila priređena šutnja i zaborav jer su dojučerašnji kompanjoni zločinačkoga Karadžića stali ovoga lažno predstavljati kao nekog nikogovoća i nevrijednu spodobu, iako je pjesničku odu svomu kućnom prijatelju„Raši“ Karadžiću svojedobno posvetio Saraj­ lić I., naslovljenu RADOVAN KARADŽIĆ . Ali, istina je našla svoga zagovornika: „...Vele da su ‘Dučićeve večeri poezije’ najznačajnija i najveća književna manifesta­ cija ne samo u Republici Srpskoj, nego i daleko šire. Nismo bili u Trebinju, ali iz­ vještavati se može na osnovu viđenog u sredstvima informisanja i naučenog za ovih, evo, četiri i po decenije otkako se po našim glavama mota odvijanje te velike svetko­ vine knezu poezije, velikanu Jovanu Dučiću u slavu. Ili, pak, moguće je čak i po ne­ kakvim sjećanjima! Nisam ni mogao biti tamo jer u posljednje vrijeme neki novi Srbi sabiraju učesnike, a taj beogradsko-hercegovački lobi, garniran banjalučkim ‘bardo­