Nova Istra
131 Mile PEŠORDA PATNJA Mihovil K. nije stigao propatiti svoje stanje. Supatnju je osjetio prema lisici, koju su ubili a da uopće nije bila bijesna. Je li išta progovorio, nije se moglo čuti jer su mu predhodno začepili usta krpom namočenom u žuč-kvasinu. Tukli su ga klevetničkim bičevima i ubijali, njegovim imenom strašili ljude i na rod.„Ovoga Hrvata izvesti treba pred specijalni sud, poput onih naših pravih sudova uspostavljenih nakon pada Hrvatske pod naše oslobođenje, kada smo, uime Pleme nite Mržnje, junački tamanili zarobljene Kravatane, staro i mlado, muško i žensko.“ Iz svoga je groba jednom izmigoljio njihov nekrunjeni car Dušan II.„Zar se niste izdovoljili?!“, prozbori im, a oni ga štapinama otjeraše natrag pod ploču. Za razliku od Josefa K., koji nije znao zakon, Mihovil K. znao ga je. Mihovil K. pisao je i govorio, za pravdu se i istinu borio, za život Hrvatske, ali je njegov vox clamantis in Croatiae progutala pustinja šutnje. Cijela je zemlja stenjala, narod mukom mučao, a nebom je kliktala crna ptičurina KOS. Crvena je Neman, naime, još jedanput sve hrvatsko i Hrvatsku osudila na smrt, a posebno obučeni mjerači hrvatstva odašiljali su u dvore Crvene Nemani podatke o tome s kolikom je dozom hrvatstva još tko zaražen nakon povratka na vlast pripadnika skupine Ple menita Mržnja. Crveni kuriri i dojavnici raztrčali su se na sve strane, a Crveni Po vjerenik, nekoć davno u ranim danima i sâm komunističkim kurirom u Mostaru, zadovoljno je trljao ruke. Iza njihova Crvenoga Povjerenika stajala je i legija Crne Ruke, apisovski „elegan tno“ štiteći mu leđa, tako da je On nesmetano i slavodobitnički ovjenčano mogao sladkorječivo razpirivati zloduh i smisao poruke „NAŠA JE OSVETA, KULTURA I PROSVETA“, nekoć davno ostavljene nad ulaznim vratima knjižnice Franjevačko ga samostana na Širokoj Visoravni, koju su opljačkali i spalili (a predhodno, na brza ka i bez suda, svećenike i duhovnike pobili) bojovnici Plemenite Mržnje. Mihovila K. oklevetao je prvi put jedan mrki drug, gospodski odjeven, koji je sje dio u prvome redu kinodvorane u gradiću Imoti. „To što je rekao ovaj omladinac, tako govore naprijatelji naroda i našega poredka, najboljega na svijetu!“, zagrmio je za govornicom u mikrofon dužnostnik koji je iz same Crvene Centrale došao u taj divni gradić na kamenu nadzirati hrvatsku mladež, poznati Miloš Ž., a dvorana pre puna mladića i djevojaka, iako zanijemjela pred autoritativno izrečenom optužbom, ipak se odvažila ponovno zapljeskati sedamnaestogodišnjemu Mihovilu K. kada je, iztrčavši za govornicu, odgovorio na komesarsku poruku Miloša Ž.: „Nama su po trebne slobodne i transgranične novine, za Istinu, koja će razbiti smrznuto more ne slobode u nama.“ Zauzet govorom za , Mihovil P. nije stigao zaroniti u vlastitu patnju, koja je stajala pred njim, kao dugi križni put kojim ima proći.
RkJQdWJsaXNoZXIy NjQyNzA=