Nova Istra

12 PATNJA Tomislav Marijan BILOSNIĆ ječ je o pjesmi Ti koja imaš nevinije ruke Vesne Parun: Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, / ostani kraj njegova uzglavlja / i budi blaga njegovu snu. 11 Kad je o umjetnosti riječ, vidimo da je patnja često takva snaga koja razara i sa­ mog umjetnika, recipročno vrijednosti njegova djela. Vincent van Gogh nije jedini primjer, već uzor takvoga stanja. Takvu patnju možemo tumačiti i nekom vrstom nagona, onom koju Voltaire vidi u stvaralaštvu genija. Nije se slučajno u Voltaireo­ vo doba govorilo kako su svi „filozofi tužni“. 12 Svakako među najtužnije književne li­ kove možemo ubrojiti Don Quijotea, gotovo izvanzemaljskoga sanjara, junaka koji pati jer želi više i dalje, on hoće naprijed da bi sve bilo drukčije i bolje. Miguel de Cervantes, dakle, govoreći o„mitomaniji“, upućuje na patnju iznad nje same, u čemu nam pomaže Sancho Panza koji, hvatajući vezu sa stvarnošću, ne razumije patnju, pa ni to čemu ona ako možemo biti zadovoljni postojećim. Vidimo kako patnja nije sklona površnom isticanju ni emotivne ni intelektualne energije, njoj nije ni do vital­ nosti ni do genijalnosti, već je put do konačne istine i bespogovornog njezina ostva­ renja. Patnja pročišćava, osvjetljava, uzvisuje. Patnja je evolucija unutarnjega stanja, a tragedija je revolucija s egzistencijalnim smetnjama. Ove činjenice zamjećujemo u svim velikim književnim djelima. Shakespeareovo cjelokupno djelo, bez obzira na to imalo za temu tragediju ili komediju, govori o svim oblicima ljudske patnje. Mož­ da i jest veličina ovoga književnika to što svi njegovi likovi pate, pa i onda kad nji­ hovo stanje možemo nazvati izopačenim, melankoličnim, ljubomornim, bolesnim, sklonim halucinaciji i ludilu, krvnome zločinu i moralnu padu. Za razliku od juna­ ka Williama Shakespearea, lik Mefista u Faustu Johanna Wolfganga von Goethea ne pati, već uživa u izazivanju patnje sklopivši savez sa Sotonom. Dostojevski je kao vjernik zapravo vjerski mistik, najveći patnik među književnicima, kao što su to i svi njegovi književni likovi. Bolest njegovih junaka, rastrojstva, sve vrste poremećaja nisu u službi zla, već patnje kao pročišćenja po takvome činu. Dante je zasigurno najdu­ blje zašao u opisivanju patnje, spustio se sve do samoga pakla pa su, prema ovome, Patnje mladoga Werthera doista popularno sentimentalno štivo. Uostalom, progna­ nom Danteu nikad nije bilo dopušteno vratiti se na mjesto njegova krštenja. Kad je patnja u pitanju, Dante je znao što znači biti car tog bolnoga carstva. O djelovanju patnje Charles Baudelaire će: „Ti si mi dala blato, a ja sam od njega načinio blago“. 13 Vidimo da je patnja neka vrsta boli koja se pretvara u „užitak“ zbog svijesti o ostvarenju svojega cilja. Da se razumijemo, ovdje nije riječ ni o fizičkoj ni o duševnoj boli, bilo kakvom ludilu, ljubomori, koleričnosti, somnambulnom i poremećenome 11 Vesna Parun, Ja koja imam nevinije ruke , Naklada ZORO – Profil, Zagreb, 2010., str. 41. 12 Vladimir Stanojević, Tragedija genija , nav. dj., str. 5. 13 Isto, str. 27.