Nova Istra

123 Daniel NAČINOVIĆ PATNJA Cijelog sam dana gudio na seoskome sajmu. No, vrativši se kući, „Butch“ Weldy i Jack McGuire, Pijani ko pljoske, zapovjediše mi da opet guslam i guslam Pjesmu Susie Skinner , dok su oni bičevali konje Sve dok im ovi nisu pobjegli. Slijep kakav jesam, pokušao sam izići, Kad li se kočija strovalila u jarak A ja bjeh zahvaćen kotačima i ubijen. Ima ovud jedan slijepi čovjek Visoka čela i bijela poput oblaka. I svi mi tako violinisti, od najvećeg do najnižeg, skladatelji i pričopjevci, svi mi sjedimo do njegovih stopala, slušajuć ga kako pjeva o propasti Troje. (Prev. D. N.) Možda i nije od egzotičnijih figura s pokapališta ponad rijeke, no HarmonWhit­ ney (spominje se nekoliko puta) na poseban način ulazi u razmišljanje o tome nisu li neke datosti ili oskudice uvjetujući čimbenik u onome što nazivamo sudbinom...? Životne prolepse „što bi bilo kad bilo“, aktualne ili historijske, česti su popratnici pro­ mišljanja nad patnjom. Ovdje se to događa i u zagrobnoj kalkulaciji u pjesmi koja govori o čovjeku koga je – ovako ili onako – život zgrabio i na svoj način smlavio. Da neke okolnosti bijahu drukčije raspoređene – tko zna? – možda bi i HarmonWhit­ ney bio dohvatio neku drugu životnu putanju... HARMONWHITNEY Iz svjetala i gradske buke, Poput iskre bačen u rijeku Spoon, Sažgan ognjem pića i razlomljen, Ljubavnik žene što je uzeh sebi na poniženje, Ali i zato da prikrijem ranjeni ponos. Suđen i omrznut od sitnih seoskih duša – Ja, gospodar jezika i mudrosti, Zguran ovamo u sudničku prašinu, Otpatke sam sabirao u okrnjcima zlobe i nepravde ...