Nova Istra

120 PATNJA Daniel NAČINOVIĆ Herman, Bert, Tom i Charley? Onaj koji je umro od groznice, onaj spaljen u rudni­ ku, onaj izginuo u nekakvoj kavgi, onaj umro u zatvoru... Pa onda, Ella, Kate, Lizzie i Edith, svaka sa svojom nevoljom...„Svi oni, svi, svi; svi spavaju na brežuljku“ – javlja se kanda korusni stih. A na brdu je groblje i tu počinju monolozi što ih pjesnik osluš­ kuje i bilježi, sve kroz sfumature postumna govora: iskrenost i samo iskrenost ili, pak, najdotjeraniji privid iskrenosti što ih imaginacija i literarne konvencije poznaju. Talijanski kantautor Fabrizio De André (1940. – 1999.), čiji je LP-album Non al denaro, non all’amore, né al cielo ( Ni novcu, ni ljubavi, ni nebu ) iz 1971. godine objav­ ljen poticajemMastersovih pjesama iz Antologije , u razgovoru s Fernandom Pivano ovako objašnjava svoj odnos prema Spoon Riveru: „Spoon River čitao sam kao dečko od kojih 18 godina. Sviđao mi se. Ne znam za­ što, možda zato jer sam u tim likovima nalazio nešto svoga. Dogodilo mi se da sam knjigu iznova čitao prije dvije godine, zamijetivši da nimalo nije ostarjela. Posebice me potreslo ovo: U životu smo prinuđeni na nadmetanja, pa i prisiljeni razmišljati lažno, bez iskrenosti. U smrti, međutim, likovi se iz ‘Spoon Rivera’ izražavaju posve iskreno, zato jer više i nemaju što iščekivati, nemaju što misliti. Govore onako kao što za života nikad nisu mogli.“ Epitafima, pak, ne valja odveć vjerovati jer ih ne pišu pokojnici. Štoviše, mogu biti i ogorčeni poput Cassiusa Hueffera: CASSIUS HUEFFER Na moj nadgrobni kamen urezali su riječi: „Život mu bijaše lak, a dijelovi u njemu tako sastavljeni da bi priroda mogla ustati i reći cijelome svijetu: To je bio čovjek!“ Oni koji su me poznavali smiješe se Čitajući ove isprazne riječi. Moj epitaf morao bi glasiti: „Život mu nije bio lak i dijelovi su u njemu bili tako sastavljeni, da je objavio rat životu i bio ubijen.“ Za života se nisam znao oprijeti klevetnicima, Sada se i mrtav moram pokoriti epitafu Koji je urezala budala! (Prev. Z. Golob)