Nova Istra

11 Tomislav Marijan BILOSNIĆ PATNJA svijeta, izvršenje djela“.5 „ Poslije beskrajnog kruženja u vjekove “6, Zvonimir Mrkonjić posrednim putom na ponajbolji način otkriva Šopovo pripadanje patnji. Mrkonjić piše: „Svemirsko smještanje otvara raspored i razdiobu novog poretka vrijednosti: tu pjesnik po prvi put kaže da stvari koje bijahu neophodan uvjet zasnivanja nove prisutnosti nisu kao takve, zemaljske, više dostatne. One su samo zamjena za još ne­ postojeće prostoru svojstvene stvari druge građe / ne one zemaljske, male, zastarjele . Dok su one prve bitno ustrojene prema svojoj teži – odatle njihova neumitna pri­ padnost nekome , njihovo potčinjavanje svojini – stvari beztežinske, nesvojinske su, one se ne potčinjavaju svojini niti bježe iz nje, što odražava labilnost težinske kondicije. Pjesnik potom kaže da je uzrok tome što one ne bježe, njihova skladnost. Umjesto bijega prema uvijek sve nižem mjestu, posjedovanju, one opisuju drugačije kretanje, putanjsko, kad ispuštene slijede beskrajno kružni oblik zakrivljenog svemira.“7 Šop bi stanje patnje objasnio na više načina, što zapravo i čini iz pjesme u pjesmu, a ov­ dje ćemo se poslužiti stihovima iz pjesme Smirenje : Na svome pragu sjedim, al nikog ne čekam. / Sve želje moje skriva šatora bjelina. / O, što je ovdje tiše i što sam duže sam, / obasjava mi dušu sve veća vedrina. 8 Ovdje se otvoreno kaže to kako u patnika ne useljava išta drugoga osim Boga, za to im je potrebita samoća koja jedina omogućava razgovor sa Svevišnjim; u drugome slučaju, kad bi patnja bila neka druga trpnja, ona bi se lako otvorila demonskim silama koje se samoćom koriste za ljudsku tragediju, za ružno i histerično. To je ono što je Guy de Maupassant osjetio kad je govorio „o naporima duha velikih ljudi da prodru u prostore istine, ljepote i pravde“ 9 , a znamo kako čovjeku ništa ne izmiče kao istina, ljepota i pravda te ih nastoji dosegnuti pre­ puštanjem muci patnje. Pišući u Veronikinu rupcu , Danijel Dragojević služi se kratkom prispodobom, kao najljepšom slikom patnje, koja doslovno glasi.„U pasiji Krista, negdje pri kraju, kada je Krist već nekoliko puta pao pod križem, kada je već potpuno iscrpljen i umoran, jedna žena iz skupa ženâ sa strane, po imenu Veronika, odvaja se od njih, prilazi mu i daje rubac da obriše znoj s lica. On uzima rubac, briše svoje lice i vraća joj ga. Ali rubac nije samo mokar od znoja: na njemu je ostalo lice Krista, njegov portret.“ An­ tun Branko Šimić isto bi kazao: Bez glasa gorim, u tjeskobi / Vraćam suncu sve što od njega dobih . 10 Najljepša je hrvatska ljubavna pjesma i najdublja pjesma o patnji, a ri­ 5 Isto, str. 225. 6 Nikola Šop, Božanski cirkus, Izabrane pjesme (izabrao Zvonimir Mrkonjić), MH, Zagreb, 1980., str. 341. 7 Zvonimir Mrkonjić, Izum beskraja, Pohod u nesvojinu , MH, Zagreb, 1971., passim . 8 Nikola Šop, Božanski cirkus , nav. dj., str. 63. 9 Vladimir Stanojević, Tragedija genija , nav. dj., str. 17. 10 Antun Branko Šimić, Pjesme i kritike, Vraćanje suncu , Mladost, Zagreb, 1973., str. 120.