Nova Istra

117 Daniel NAČINOVIĆ , Pula IZRAZ PATNJE U ANTOLOGIJI E. L. MASTERSA „ Priče s Brežuljka prate i danas iskonsku konstantu ljudske patnje upravo kao podsjetnici u vrvolju i zahuktalosti sačinjenoj od depresije i adrenalina, raspojasanosti i jada. Pokojnici iz Spoon Rivera dolaze i odlaze kao sjenke u ogledalu ljudskosti nad kojim se i neskrivena ironija pretvara u tihu sućut s obrisima nade. “ „Nitko nije blažen prije smrti“. Prema Herodotu, bijaše to Solonova poruka lidij­ skome kralju Krezu. Često citirana u latinskoj verziji,„Nemo ante mortem beatus“, uzrečica povezuje koloplet stoljećâ, pojedinačne sudbine i svekolike usporednice zajedništvom bićâ i egzistencije. Životne su to priče oko kojih se obvija iskustvo zbilje, što veli da se glavnina čovjekovih stremljenja iskazuje težnjom da se to bla­ ženstvo i prije smrti nekako dohvati. Da se patnja izbjegne, preduhitri, da je se ka­ kogod odaleči, ili da se – koliko je to moguće – s patnjom na neki način pomirimo. Od biblijskih knjiga, u Psalmima, osobito kod Propovjednika i Joba, pa u Muci Kristovoj iz evanđeoskih zapisa, sve kroz vijuge i klance književnosti i umjetnosti uopće, patnja je onaj suputnik postojanja ne samo čovjeka već i čitave naravi, prirode, svega stvorenog, kako veli sveti Pavao (Rim 8: 19-23), u iščekivanju oslobođenja od „ropstva raspadljivosti u slobodi slave djece Božje“. Što se tiče suočavanja s patnjom – od zbunjenosti i rezignacije do očaja ili pomirbenih patničkih uznesenja – već i sentencijalni stihovi Dragutina Domjanića iz pjesme Fala označuju onaj vidokrug s Daniel NAČINOVIĆ ,