Nova Istra

109 Naida MUJKIĆ PATNJA pa i poetskoga teksta. Sa svih strana patnja prodire u književni prostor, što znači da se pisanjem nije moguće udaljiti od nje, ali joj se tako može dati smisao, koji pomaže u prihvaćanju različitih oblika gubitaka. Danas, dok postmodenistička književnost objeručke grli točku svoga nestajanja, patnja je još uvijek obvezna tema kritičkog diskursa (iako ne postoji konsenzus o njenoj naravi ili ulozi), gdje se poeziju (pre)- čita(va) kao svjedočanstvo patnje, individualne i kolektivne, nerijetko dokazujući i pokazujući to da je samo takva dijelom visoke čiste umjetnosti. Motivom patnje vrlo se često evocira žudnja za što jasnijom (intimnom) vezom sa svijetom, kako bi se pokušalo odgovoriti na temeljna egzistencijalna pitanja; istovremeno je ona i oso­ bit poziv na (samo)spoznaju. Prema parafrazi nepostojećeg A. J. Leventhala, može­ mo pretpostaviti da... 1. Patnja ne postoji. 2. Ako ipak postoji, ona je nespoznatljiva. 3. Ako ju je moguće spoznati, to nije moguće iskazati i objasniti. U poeziji se često kategorija patnje doživljava kao prirodno stanje uma suočenog s prolaznošću vlastitog života i nesavršenošću ljudske prirode, no pjesnici govore s ruba patnje, ne iz njezina središta, što prepoznajemo i u stihovima Gea Bogze: Sve me je mučilo tada: ljubav između muškaraca I žena, koju sam ja želeo drugačijom, natprirodnom Kao fantastičan događaj, u kojem bi učestvovali Okeani, prostranstvima i dubinama njihovim Bio sam očajan i pun savršene pobune, Protiv moje bedne ljudske sudbine. 1 Nedostatak smisla pojačava patnju jer podvlači potrebu za ostavljanjem traga i ostvarenjem vlastitih potencijala, što se čini nemogućim jer je ugrožena i najprimi­ tivnija egzistencija. Patnja je pojačana utoliko što lirski subjekt svijet i život, kao i odnos to dvoje prema sebi, doživljava kao nepravedne, što je posljedica primarne potrebe za zadovoljenjem pravde prisutne u svakog čovjeka, bez obzira na kulturu kojoj pripada. Prema tome, patnja može biti objektivno ili samo subjektivno prisut­ na, ali je uvijek subjektivno doživljena i predstavlja kategoriju koja je istovremeno i imanentna i transcedentna te kao takva, ako je prisutna, obilježava cjelokupno biće i postaje esencijalna za pojedinca koji se s njom povezuje i identificira, preuzimajući jednu od mogućih uloga žrtve iz čitave palete mogućnosti. Patnji se ovdje ne prilazi samo iz perspektive stvarnosti, nego i iz gledišta kulture pa se stoga patnja postva­ 1 Geo Bogza, Bogza Đeo, zašto usta ne zatvaraš , Gradina, Niš, 1981., str. 41.