Nova Istra

10 PATNJA Tomislav Marijan BILOSNIĆ voljom. Ništa drukčije nije ni u slučaju samovoljnog odricanja Bude, učenja Kon­ fucija ili Lao Cea jer su patnici asketi, doslovno u stalnome postu, neskloni bilo ka­ kvom prolaznome užitku i sličnim potrebama. Sveta Terezija Avilska kaže:„Čak ni dahnuti ne bi nekada htjela“.1 Stavljajući svoje iskušenike na teški put istine i vrline, patnja nas vodi najvećim dosezima duha. Najbolje to vidimo u prorokā i svetaca. Isus pati zbog svakoga čovjeka, znajući da će svojom patnjom na križu iskupiti sva­ ki grijeh. Sveci samo patnjom nagovještavaju svjetlost života, njegovu vječnost. Sve­ ti Augustin kaže: „Daj mi, Gospodine, što mi zapovijedaš i zapovjedi što htjedneš“. Sveti Pavao reći će kako se „sve može u Bogu“. Sveta Tereza Avilska čini sve kako bi njezina patnja ostala tajnom, dok Majka Tereza, iskreno sumnjajući u sebe, pita se je li njezina patnja dovoljno vrijedna pozornosti. Patnici ispunjavaju prostor mitologije, religije, filozofije, poezije, umjetnosti i uzvi­ šenosti uopće, dok svi oni drugi pripadaju svemu što nije kulturna povijest. Već u antičko doba nekom vrstom patnika smatrali su se pjesnici. Platon je govorio kako je od pjesnika „daleko razum“2, kao i od svake osobe koja pati. A pate samo Božje sluge jer se čudesno i uzvišeno ne stvara racionalno, u smirenosti, razumu i harmo­ niji, već u stanju unutarnjeg vulkanskog plamena duševne patnje. Takvima nije stalo do osobnosti pa ih Aristotel na neki način vidi kao mizantrope, kakvi i mogu „po­ stati pjesnici“.3 Slijedeći ovu nit patnje, a parafrazirajući Cicerona, mogli bismo lako ustvrditi kako su samo genijalni ljudi patnici. Glede istinskoga stvaralaštva takvo se mišljenje u bitnome nije promijenilo od antičkih dana do danas. Uostalom, i sami smo svjedocima kako sve što je stvoreno izvan patnje nije preživjelo svoje vrijeme. Visoko stvaralaštvo i dalje se tumači kao patnja. Tin Ujević, A. G. Matoš, A. B. Ši­ mić, Nikola Šop, Vesna Parun, ili danas Danijel Dragojević (da spomenem samo neke), najbolji su primjeri hrvatskoga pjesništva nastaloga iz patnje. Tin Ujević u članku Moja bolovanja izjavljuje: „Čovjek patnik misli poglavito na se. Možda govo­ reći o sebi izražava i druge patnike. Ali, što onda ako uvidi da u riječima i brizi nema lijeka za bolest, da je bolesniku od toga samo gore?“4 No, malo dalje to razjašnjava ovako:„Svi pjesnici, učenjaci, umni radnici možda izgledaju pomalo zanesenjaci. Ali ono što osjećaju nije više bolest, to je ushit, oduševljenje, sreća. Nije to svrab lično­ sti, to je razvedena, razgranata misao koja pojedinosti obuhvaća u veću cjelinu. Ni objektivno nije traženje unutarnje naslade, nego na unutrašnjoj podlozi svladavanje 1 Tereza Avilska, Moj život , Djela 3, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2011. , str. 81. 2 Vladimir Stanojević, Tragedija genija , Medicinska knjiga, Zagreb – Beograd, 1987., str. 3. 3 Isto, str. 4. 4 Tin u izlogu (priredio Nedjeljko Mihanović), Naklada ljevak, Zagreb, 2002., str. 224.