Nova Istra

106 PATNJA Jelena LUŽINA velebna kazališna zdanja na otvorenom, projektirana i izgrađena znanjem i rukama najboljih graditelja. U ta je zdanja (kojima se i danas divimo) moglo stati i do 20.000 enervantnih znatiželjnika željnih uzbuđenja i zabave. Deklarativno i nominalno, cije­ li taj mastodontski i iznimno skup pogon bio je pokrenut radi njih i trebao je služiti njima. Kako? Tako što im je prikazivao/pokazivao strašne priče koje su uglavnom znali po čuvenju, ali su ih sad mogli gledati uživo i u stvarnom vremenu. Slijedeći, netremice,„oponašanje ozbiljne i cjelovite radnje“ koje se odvijalo „ljudskim djela­ njem a ne naracijom“ (Aristotel, ibid. ), svaki od 20.000 gledatelja bio je automatski uvučen u induciran proces poistovjećivanja s događajima i osobama: sažalijevao ih je i bojao se za njih. I s njima. Silinu osjećaja moralo se prenositi i na gledatelje – sve do onih u posljednjim i najvišim/najudaljenijim redovima golema teatrona (grčka riječ θέατρον jest dvo­ značnica: označava gledalište, prostor za publiku, ali i kazalište kao cjelinu; izvedena je od glagola θεάο μ αι /theáomai – gledam). Kako bi takva emocionalna „transmisi­ ja“ bila uspješna i ostavila što silniji dojam, valjalo ju je naglasiti primjenom različi­ tih izraznih sredstava, ne samo retoričkih. Kazališne su konvencije, tada, bile posve drukčije. Često zaboravljamo kako se tragedije iz 5. stoljeća p. n. e. nisu izvodile ova­ ko dinamizirano („pokretljivo“) kako se izvode danas, nego su ih dobrano statični glumci uglavnom izgovarali iza maske i kroz nju. To je podrazumijevalo specifičnu tehniku scenskoga govora, bitno markantniju („naglašeniju“) od svakodnevne i obič­ ne/normalne, ali i specifičan način markiranja i stalnoga izazivanja snažnih osjeća­ nja koje je valjalo „dobaciti“ do svakoga gledatelja jer ih je sve trebalo trgnuti i ga­ nuti, pojedinačno i skupno. Tehnika „zadužena“ za takvo složeno„provociranje“ jest π ᾰ́θος /pathos/patos . Ergo, retorički je patos onaj ključni komunikacijski kanal/most preko kojega se scena i gledalište vezuju ne samo perceptivno već i emotivno . Retorički je patos „ono“ što u gledalaca pobuđuje i stimulira emocije, svakakve. Mogli bismo ga smatrati me­ taforičkomArijadninom niti koja pouzdano vodi do katarze ( καθάρσις – pročišće­ nje), konačna smisla cijeloga tragedijskog procesa. A patetika , imenica koja je posljednjih desetljeća izbila na zao glas (pogotovo kad je o emocijama i međuljudskim odnosima riječ)? Reći drugome kako je pateti- čan jedan je od krupnijih ne-komplimenata, možda čak i uvreda. U cool vremenima, kojima se trenutno dičimo, valja biti odgovarajuće distanciran i ciničan ne samo u umjetnosti već ponajprije i u takozvanom životu jer time, valjda, preveniramo svaki oblik patnje . Ne bih li provjerila kako uistinu stoje stvari, otvaram respektivni Cambridge En- glish Dictionary , pronalazim ključnu riječ pathetic te iščitavam niz odrednica koje bi trebale upotpuniti moja skromna znanja o predmetu. Uz jedva nekoliko poluafir­