Nova Istra

105 Jelena LUŽINA PATNJA Povijest europskoga kazališta kakvo znamo i u njemu još uvijek sudjelujemo za­ počela je, dakle, s Periklom. A dokle je isti taj Periklo zatim dogurao, zna valjda svatko: devet godina nakon Perzijanaca postao je nominalnim atenskim vladarom, jednim od najvažnijih i najangažiranijih u sveukupnoj povijesti najslavnijega staro­ grčkog polisa. Periklovo doba, razdoblje njegove 32-godišnje vladavine (461. – 429. p. n. e.) jest razdoblje u kojemu je definirano i normirano sve: zakoni, urbanost, in­ frastruktura, obrazovanje, umjetnost, znanost, kultura politika... Periklovo doba po­ stalo je, ostalo i zanavijek će biti sintagmom koja označava ideal države i državnosti. Dakle, mnogo je argumenata na temelju kojih bismo Periklovu mudru državu mogli smatrati inicijatorom, naručiteljem i producentom cijeloga „tragedijskog pro­ jekta“ koji se, ponovit ću, uspješno razvijao sedamdesetak godina tijekom kojih je kazalište državi služilo poput onoga Hamletova metaforičkog zrcala u kojemu se ogleda pravo ili opako lice svijeta. Poput današnjih kontroliranih javnih medija, tra­ gedije su prikazivale („oponašale“, rekao bi Aristotel) same strašne priče: o sinovima koji u bijesu ubijaju očeve pa se onda iz neznanja žene vlastitim majkama; o očevima koji bogovima žrtvuju vlastite kćeri u zamjenu za povoljan vjetar koji će im brodove odvesti u nov rat i u još jedan grabež bogata plijena; o suprugama-preljubnicama i djeci koja ih zbog toga ubijaju; o prkosnim sestrama koje krše državne zakone kako bi pokopale braću koja su se o državu teško ogriješila... Te je strašne priče valjalo uspješno reciklirati u dramsku formu. Nije ih trebalo „izmišljati“, već samo preformatirati jer su njihovi arhitekstovi „oduvijek“ bili pohra­ njeni u mitovima i epovima pa su ih savršeno dobro poznavali svi. Ne samo oni koji su ih dramatizirali već i oni koji su ih dolazili gledati. Za taj preformatorski mètier država je angažirala najbolje i najvještije pisce svoga vremena. No, čak su se i oni, iako dokazano najbolji i najvještiji, uoči svake kazališne sezone morali iznova natje­ cati za nove poslove. Povjerenstva koja su ih vrednovala, u pravilu izabirana kockom, čitala su sve tekstove onih koji bi se prijavili na natječaje te odabirala i nagrađivala tek neke: one koji bi najbolje i najinventivnije reciklirali općepoznate mitske priče, obogativši ih novim krvavim zapletima, ubojstvima, očajanjima i patnjama . To mož­ da pokazuje kako pusta i „hipercitatorska“ postmoderna, kojom smo se donedavno toliko dičili, baš i nije bila pretjerano inovativna kad je o postupcima i o mètieru riječ. But that’s another story ... Proces uprizorenja tragedija, koje bi prethodno bile nagrađene, odrađivali su pro­ fesionalci na državnoj plaći, najpozvaniji u svim oblastima: najboji korovođe i kori­ sti, odnosno članovi kora; najbolji redatelji i glumci; najbolji scenografi koji su crtali i izrađivali periakte i svakojake kazališne strojeve; kostimografi koji su šivali teške hitone i konstruirali još teže maske... Na kraju balade u igru su ulazili najbolji opera­ tivci/organizatori koji su producirali završni proizvod i potom ga morali „ugraditi“ u