Nova Istra

104 PATNJA Jelena LUŽINA U Perzijancima se pobjednici, Grci, na sceni uopće ne pojavljuju. A i zašto bi, kad su svoje odradili na bojnome polju te sad, nevidljivi a sveprisutni, uživaju u pobjedi. Ili – izvjesnije – u porazu i patnji protivnikovoj. Formalna i fizička odsutnost Grka neusporedivo je naglašenija („opipljivija“) od posvemašnje perzijanske prisutnosti u poniženju i očaju koji vapi do neba. Kad pobjednici pišu tragediju o neprijatelju nad kojim su prethodno trijumfirali u borbi, onda je neizbježno da to čine tendencio­ zno jer ga žele i mogu pobijedili višestruko: u povijesti, umjetnosti, vječnosti. Eshil je zapravo ispisao veleban paskvil Grcima, silnu pohvalu njihovoj moći i važnosti. Premda ga nitko nije učio dramaturgiji – a i ne znam tko bi, kad je sve krenulo baš od njega! – Eshil je u Perzijancima razvio uzorit primjer double plot postupka, koji se i danas analizira na kazališnim akademijama. Svi su mu protagonisti i anta­ gonisti sami gubitnici: mlađahni i do nogu poraženi perzijski kralj Kserkso; njego­ va brigama izluđena majka Atosa; nevoljni glasnik koji, ni kriv ni dužan, nosi samo strašne vijesti; mrgudni duh mrtvoga Kseroksova oca, velikoga kralja Darija... U or­ kestru, na štulama i pod strašnim drvenim maskama, izveo je i obvezatni Kor stara­ ca,„sastavljen od neindividualiziranih i često apstraktnih sila/aktanata, koje zastu­ paju više moralne i političke interese“ (Pavice, 2004.: 201). Znamo, kor je u trage­ diji vox populi , kolektivni dramski lik koji izražava i komentira opće/javne stavove i osjećaje. Delegirani su mu pravo i obveza da uime Zajednice ocjenjuje i sudi. Pjesma Kora (inkantacija) zapravo je „posljednja riječ“ koja iskazuje konačan/službeni stav o nekom događaju, problemu, slučaju ili osobi. Perzijance od milja nazivaju najstarijom dramom na svijetu – prije nje su u optje­ caju bili, uglavnom, epovi i ditirambi. Zanimljivo je što je to jedan od rijetkih trage­ dijskih tekstova koji tematizira stvarni događaj iz vrlo bliske povijesti, slučaj koji se uistinu dogodio prije samo osam godina. Kasnija, slavna i svima nam znana, trage­ dijska produkcija uglavnom„reciklira“ neke od mitskih ili epskih zapleta. Često iste priče varira i po nekoliko puta. Posebno je zanimljivo to što se uz praizvedbu Perzijanaca (u Ateni, 472. p. n. e.) vezuje i Periklovo ime: on je, naime, bio njezin koreg , onaj koji je velikodušno, iz vla­ stita džepa, podmirio sve produkcijske troškove. Danas bismo rekli: sponzor. Imao je 23 godine. Dvije godine ranije ušao je u politiku, decentno, kako je to bilo uobi­ čajeno u antičkim gradovima-državama koji su vjerovali u demokraciju i prakticirali je. Ne zna se što je Periklo radio u politici tijekom tih dviju godina inicijalnoga šegr­ tovanja; zna se jedino to da je bio „nevidljiv“. Ime mu je prvi put istaknuto u Slučaju Perzijanci : bio mu je to prvi javni posao koji je osobno autorizirao. Očito je prepo­ znao medijski i komunikacijski potencijal kazališta te zaključio kako bi ga bilo mo­ guće iskoristiti u promidžbene svrhe kojima bi se ojačalo snagu države.