Nova Istra

103 Jelena LUŽINA PATNJA grijehova i strahova, smirenje, pokajanje, pokornost... Nakon što bi prošli katarzu, gledatelji su postajali boljim građanima. Tragedija je, kao mainstream , potrajala sedamdesetak godina. Najviše pouzdanih dokaza koji govore u prilog ovoj rezolutnoj teatrološkoj tvrdnji potječe iz razdoblja između 472. i 405. godine – to je, naime, tih sedamdesetak godina. A onda su se vremena promijenila, s njima i običaji, čak i zakoni, posljedično i ono što engleski kulturolog Raymond Williams naziva struktura osjećajnosti . Potrebe za „ljekovitim“ katarzičnim učinkom tragedije počele su hlapiti, nezadrživo i sve većma. Istekao je rok trajanja. Država se okrenula nekim drukčijim (isplativijim?) načinima kontrole i povukla se iz produkcije. Aristotel, za kojega pouzdano znamo kako se rodio dva desetljeća kasnije (živio je između 384. i 322. godine pr. Kr.), nije dospio vidjeti ni jednu jedinu izvedbu. Mo­ gao je samo čitati tekstove, imaginirati ih, komentirati i teoretizirati o njima. Inge­ niozno, dakako. Svi koji se intenzivnije bavimo književnom ili kazališnom teorijom možemo se zakleti kako ništa jednostavnije, a pametnije od njegove Poetike nije na­ pisano. Još uvijek. A ona je napisana oko 335. godine pr. Kr. Poprijeko me i u nevjerici pogledavaju gotovo svaki put kad javno spomenem no­ tornu činjenicu kako cijela tragedijska epoha, velebna u svakom smislu, zapravo i nije nastala, niti je opstala iz nekakvih umjetničkih/estetičkih pobuda, već kao pri­ marno utilitaran, politički, državni i propagandni projekt. Umjetnost kojoj se danas s pravom divimo dogodila joj se kolateralno, („usputno“ i „sama od sebe“), iako je njezino događanje zapravo bilo neizbježno i samorazumljivo. Jer, zaboga, dramske/ dramaturške matrice „izmislili“ su, a potom i ispisivali sami kapitalci: Eshil (525. – 456. p. n. e.), Sofoklo (496. – 406. p. n. e.), Euripid (486. – 406. p. n. e.)... Navod­ no je svaki napisao gotovo stotinjak tragedija, ali ih je, cjelovitih, do nas stiglo manje od četrdeset. Pretpostavlja se kako ih je, zbirno, moglo biti i više od tisuću jer su ih pisali i drugi autori čija imena, uglavnom, znamo tek po natuknicama i bilješkama. Od tragedijskih tekstova na kojima su stajali njihovi potpisi, sačuvali su se tek rijetki naslovi ili još rjeđi fragmenti, sami okrajci i krhotine. Glavnina tekstova izgubila se tijekom vjekova, ratova, paleža, migracija, progona i ostalih povijesnih jada i patila . Izgleda kako je prva izvedena tragedija bila Eshilova: Perzijanci , postratna dra­ ma o posljedicama čuvene pomorske bitke kod otoka Salamine 480. godine pr. Kr., u kojoj je nevelika grčka vojska, pod Temistoklovim zapovjedništvom, Perzijance i njihovu slavu učas pretvorila u prah i pepeo. Nakon što su potpuno uništili veleb­ no perzijsko brodovlje, vojnički inferiorni Grci desetkovali su im i dotad premoć­ no pješaštvo. Kako? Primjenjući, uglavnom, onaj stari trik kijom je nekoć osvojena Troja – lukavstvo.