Nova Istra

102 PATNJA Jelena LUŽINA konstitutivnih i funkcionalnih dijelova, ali i njezin conditio sine qua non , ono bez čega tragedija ne bi bila to što jest. Evo te čuvene eksplikacije: „Tragedija je oponašanje ozbiljne i cjelovite radnje primjerene veličine, ukraše­ nim govorom, i to svakom od vrsta ukrašavanja napose u odgovarajućim dijelovima tragedije; oponašanje se vrši ljudskim djelanjem a ne naracijom i ono sažaljenjem i strahom postiže očišćenje takvih osjećaja“ (Aristotel, 1983.: 15). Premda je u ovoj složenoj rečenici ključna ne samo svaka riječ već i svaka inter­ punkcija, fokusirat ćemo se samo na kvalifikative ili pojmove bitne za konotiranje i denotiranje patnje , ključnoga ili bar dominantnog toposa ovoga teksta. Ustvari, samo na tri najbitnija pojma: sažaljenje , strah , očišćenje . Sva su tri duboko kontaminirana patosom , odnosno nekom od kombinacija njegovih„konstitutivnih“ emocija što smo ih već evidentirali: strast, oduševljenje, zanos, žar, uzbuđenost, uzvišenost, silna osje­ ćajnost... I sva su tri, dakako, fatalistički povezana sa svakim lamentiranjem/esejizi­ ranjem o temi patnje. Pa i s ovim. Aristotel, kojemu uistinu možemo vjerovati, tvrdi da sva tri krucijalna pojma izravno upućuju na samu kvintesenciju tragedijskoga žanra, odnosno da su lakmus kojim taj žanr možemo identificirati smjesta i odmah, prima vista . Primijenimo li, na ovome mjestu, onaj double plot postupak s pomoću kojega se „jedna situacija pretva­ ra u problem tako što nam omogućuje da je vidimo u njezinim različitim vidovima“ (Hristić, ibid. ), čini se kako bismo mogli zaključiti da bi pravi razlog zbog kojeg su Heleni zapravo i „izmislili“ tragediju mogao biti upravo poticanje famoznoga trojstva sažaljenje – strah – očišćenje , njegova sustavna „proizvodnja“ i „upotreba“ širokih raz­ mjera jer se „stvar“ odjednom mogla primijeniti na velik broj ljudi. Takva, zapakirana u visokoprofesionalan/sofisticiran/estetizantan oblik kazališne izvedbe, koja je i tada bila ono što se danas naziva medijem masovne kulturne komunikacije. U kazališti­ ma 5. stoljeća prije naše ere sjedilo ih je na tisuće. I svi su jednodušno i istovreme­ no žalovali nad patnjama tragedijskih protagonista i antagonista, umirali od straha zbog strahota koje su gledali i slušali te bivali smrtno uplašeni od same pomisli da bi se to i njima moglo dogoditi. Izum je bio jednostavno savršen: kazalište će pou­ čavati („propovijedati“) o tome što je dobro, a što zlo. Gledatelji (podanici,„narod“) nekoliko sati kolektivno i ritualno pate – tragedije su se izvodile u blokovima, jedna za drugom, ukupno tri – a onda se, očišćeni od zlih namjera i crnih primisli, vraćaju u stvarni život definiran pravilima i zakonima koje valja poštovati. Aristotel to zove katarza ( καθάρσις – pročišćenje), razumijevajući pod tim ritualno oslobađanje od nečistoće, prvenstveno one najopakije – moralne. Moralno pročišćenje omogućava­ lo je uzdizanje duše iznad svih tjelesnih i duhovnih strasti, njezino oslobađanje svih