Nova Istra

101 Jelena LUŽINA PATNJA Spajiću i njegovim mlađahnim asistentima Jošku Juvančiću i Tomu Durbešiću dok su „praktično“ i žustro motivirali svoje glumce, ne pateći od pameti i ne mudrijajući pritom, nimalo. Živo se sjećam nestvarno mladih izdanja tih glumaca: Marije Kohn, Miše Martinovića, Špira Guberine, Milke Podrug-Kokotović, Helene Buljan, Tonka Lonze... Tada još nisam znala ovo što danas pouzdano znam: da sam, gledajući ih, zapravo svjedočila nastajanju nove epohe hrvatske glume, postgavelijanske. Gavelli­ ni su učenici – pomalo, postupno i delikatno – stali čeprkati po kanonu vrhunske realistične suigre koju je Gavella doveo do perfekcionizma, te pootvarati kazališne porte i za neke druge i drukčije mogućnosti resemantiziranja teksta, glume, svega... Neprimjetno i decentno, delikatno, u sitnim pomacima, Spajić i njegov ansambl stal­ no su se poigravali double-plotovima ! But that’s another story – rekao bi Jack Lemmon uWilderovoj Slatkoj Irmi , first cla- ss komediji koja svu patnju ovoga svijeta umije sanirati smijehom. * * * Patnja i patetika , što su jedna drugoj? Jeste li se ikad zamislili nad činjenicom kako je korijenski morfem ovih dviju hr­ vatskih riječi (naime, njihov prvi slog pat ) istovjetan korijenskome morfemu iznimno opasne, a moćne starogrčke riječi π ᾰ́θος ? U nas se, dakako, ona transkribira latinič­ no, ispisuje sukladno s fonetskim pravopisom i izgovara točno onako kako se piše: patos . U engleskom, francuskom, njemačkome, španjolskom, talijanskom... izgovara se približno jednako, ali se – jer su svi ti jezici ustrojeni prema etimološkim pravo­ pisnim zakonima – ispisuje neznatno drukčije: pathos , jer se ono njezino treće slovo – osebujna starogrčka theta ( θ ) – u pravilu mora transliterirati udvojenicom th , pa se, dakle, π ᾰ́θος , latinički i grafički, transponira u pathos . Prema tumačenjima klasičoga izdanja hrvatskoga Rječnika stranih riječi , π ᾰ́θος je Helenima označavao puno toga: „ nesreću, zlo, nevolju, trpljenje, strast, uzbuđenje “ (Klaić, 1989.: 1019) . Nama, današnjim hrvatskim govornicima, patos označava „stra­ stveno oduševljenje, zanos, žar, uzbuđenost, polet, uzvišenost, silnu i visoku osjećaj­ nost (sve to kao karakteristika tzv. plemenitog patosa); pretjerani i neumjesni patos smatra se naduvenošću; isp. grandomanija, grandilokvencija.“ ( ibid. ). Uh, zlo i naopako! S ovim patnjama i pathosima opreza nikada dosta! Međutim, krajnje je vrijeme da se s egzaktnoga leksikografskog terena prebacimo na onaj sigurniji: naime, da ovo esejiziranje o temi patnje napokon preusmjerim u duboke revire egzaktne književne i kazalište teorije koja uvijek i u svim kombinacija­ ma započinje Aristotelovom Poetikom , na čijim je stranicama, poglavito u glasovitoj šestoj glavi (1449b), u kojoj se definira klasična grčka/helenistička tragedija, ekspli­ citno i jasno elaborirano zašto joj je upravo π ᾰ́θος /pathos/patos jedan od ključnih