Nova Istra

100 PATNJA Jelena LUŽINA znuća jednoga svijeta: jedne povijesne činjenice, svojevremeno nadasve relevantne, koja je u međuvremenu stekla mitsku auru. Riječ je, dakako, o Dubrovačkoj Republi­ ci, majušnoj, ali rijetko učinkovitoj i moćnoj državici koja je trajala punih 550 godina i najuspješnija je (dosad) državna tvorevina u cijeloj hrvatskoj povijesti. Autora Tri- logije Dubrovčani su zvali Gospar Ivo , ponekad i Konte Ivo , polupodsmješljivo aludi­ rajući na sumnjivo mu obiteljsko plemstvo na koje se inače volio pozivati. Osebujan u svakom pogledu, čak i fizičkom, on uopće nije kanio, niti mogao pisati povijesnu kroniku, nego se godinama zlopatio ne bi li izmaštao pa ispisao ezoteričnu i sfuma­ toznu dramsku kompoziciju upravo ovakvu kakva jest: poetičnu i sjetnu, nostalgič­ nu i elegičnu, ironičnu i trpku... Time je priču o stoljetnoj propasti mitskoga Grada iz Povijesti prebacio u Umjetnost. Visoku Umjetnost. I učinio je stvarnijom („živ­ ljom“) od samoga života. Trilogija je molska evokacija slavne dubrovačke prošlosti, nujna tužbalica o nekim dobrim starim vremenima…Ali i gorka, cinična, farsična coda jednoj epohi i jednome pogledu na svijet: mentalitetu grandece , reklo bi se po dubrovački, koja se nije znala, ali ni htjela akomodavat zlu brjemenu , kako je govorio Držić, te se zato, kad joj je istekao rok trajanja, naprosto istrošila i urušila sama u sebe, onako kako se to već događa, otkad je svijeta i vijeka. Međutim, rijetko se kad događa da takva coda , sfumatozna i autoironična, bude poentirana jednom od najsarkastičnijih dramskih replika koje znam:„A sad... homo spat“. Nju, krajnje „običnu“ (trivijalnu) i zato apsolutno „ubitačnu“, izgovara jedan od legitimnih nasljednika onih mitskih/patetičnih protagonista velike dubrovač­ ke povijesti i još veće grandece , posljednji izdanak njihove loze, već spomenut mu­ dri starac koji u partituri Trilogije agira pod imenom gospara Lukše, grofa Menče­ tića, vlastelina dubrovačkog. Izgovara to mirno, bez trunke žaljenja, paćenja ili pato- sa , ravnodušno, možda i pomalo scherzoso , crnohumorno. Dalje nema, nema se više kamo. Odživjeli smo svoje. Dosta je bilo, valja se napokon maknuti, nestati zajedno sa svojom pustom patnjom od pameti . Utvarali smo si da igramo u tragediji, ali smo zapravo pervertirali žanr i nasukali se na plićake tragikomedije, farse. Dosta je bilo. „Homo spat“. Živo se sjećam Koste Spajića koji na pokusima uporno zaustavlja svoje glumce i tjera ih da iznova i iznova kopaju po famoznom dramskom podtekstu, Vojnovićevu, ali i povijesnom. Nisam, tada, još znala što je double plot – „precizno dramaturško sredstvo pomoću kojega se jedna situacija pretvara u problem tako što nam omogu­ ćuje da je vidimo u njezinim različitim vidovima“ (Hristić, 1998.: 172). Nisam, da­ kle, mogla razumjeti o čemu je zapravo riječ i što to svi oni tako uporno traže. Nau­ čila sam i napokon razumjela tek puno kasnije, godinama kasnije, ne samo studira­ jući i gledajući kazališne predstave već i poučavajući vlastite studente, desetljećima... Tada, ljeti 1965. godine, još sam uvijek bila naivna gledateljica i prostodušno se divila