Nova Istra

99 Jelena LUŽINA PATNJA kako mora, najprije, postaviti i solidno armirati njezine temelje. Kao vrstan „zana­ tlija“, znao je kako je to, najprije, njezin prostorno-vremenski kontekst koji se mora precizno definirati pa ju je, zato,„uselio“ na tri privatne adrese – jer mikrokozmos obiteljske kuće/doma odmah sugerira osobni/personalni karakter drame – a najsil­ nije su i najstrašnije, znamo, drame koje se događaju unutar četiriju zidova, odnosno „u duši“. Nakon što ju je funkcionalno udomio, pisac ju je morao uokviriti i „odgo­ varajuće“ logičnim dramskim vremenom od približno stotinu godina povijesti – na­ ime, stoljeće je uobičajen modul za verificiranje takozvane „povijesne distance“ koja omogućuje objektivniju percepciju minulih događaja, svestraniju analizu njihovih uzročno-posljedičnih veza te stanovite zaključke o posljedicama koje su uslijedile. Otkako je ovakav dramaturški sustav definirao „vertikalno“ i „horizontalno“, Voj­ noviću je preostalo još „samo“ jedno i najvažnije: smisliti i razviti puno suptilnih„ma­ lih priča“ i majstorski ih impregnirati svakojakim„stanjima duša“ svojih dramskih lica ( personae dramatis ). Ta će lica, postupno uvođena i okupljana u kontekst zajed­ ničke im„velike priče“, pojedinačno i skupno prevaljivati dramatični put od imati do nemati . Zato prvi stavak Trilogije („Allons Enfants“) i započinje žestokim sukobom ( vivace, assai molto ) koji kulminira Orsatovim revolucionarno-patetičnim monolo­ gom bez pokrića ( maestoso ), a završava šapatom„A sad?“ ( calando ). Povijesna i osob­ na patnja gospara Orsata započinje tim šapatom. Promjena intonacije i tempa zapravo je putokaz k narednom/drugom stavku („Suton“) – melankoličnoj sostenuto etidi sastavljenoj od desetak (i više) varijacija na temu beznadna čekanju svega što neće i ne može doći te još beznadnijeg nadanja sve­ mu što se nikad neće dogoditi. Ako ćemo o patnji – pojedinačnoj i sveopćoj – onda je to „to“: taj morendo Vojnovićeva „Sutona“. Posljednji stavak („Na taraci“) virtuozni je kontraplan drugome, ali i prvome stav­ ku ( accellerando , larghetto ) te se zato i zbiva otprilike stotinjak godina nakon prvoga, a sedamdesetak nakon drugoga. Njegovi su protagonisti i antagonisti lica iz nekoga drugog vremena, novoga stoljeća naizgled površnijeg i zasigurno blasfemičnog, za­ sigurno postpatničkog , u kojemu se tragično ponavlja kao farsično. Takozvana „po­ vijesna distanca“ omogućuje im da o patnji/patnjama predaka govore racionalno, s odmakom. Ako ćemo o žanru, ovaj bi stavak mogao biti scherzo . Gorak, naravno. Moderira ga Gospar Lukša, ostarjeli i mudri cinik kojemu je pisac dodijelio ulogu rezonera. Onu koju u Shakespearea ima Horacio, a u helenskih tragičara Kor sta­ raca-mudraca. Vojnovićeva je Trilogija , naprosto, remek-djelo o temi patnje , model savršen poput kugle, jedinoga geometrijskog tijela kojemu se ništa ne može ni dodati ni oduzeti. Napisana zanatski besprijekorno – vršcima prstiju (poput tokate), sva u verbalnim i emotivnim piruetama! – ona virtuozno teatralizira mučan proces derogiranja i išče­