Nova Istra

9 U SJEĆANJE ANTE STAMAĆ (1939. – 2016.) Cijenjena i draga obitelji, prijatelji! Ovakvi trenutci, pa kada i jesu očekivani, ostavljaju najčešće bez pravih riječi, a ka- moli utjehe za najbliže. Vjerujemo li da Bog daje, osobito nekima, pomno izabra- nima nositi poseban križ za blaženstvo, tada ćemo i mi koji još za neko vrijeme ostajemo ovostran velike, najveće Tajne, moći prihvatiti to da sada ne stoji više ništa između čovjeka, vremenitoga i samo tijelom krhkoga, i Apsoluta o kojemu je pjesnik Ante Stamać nerijetko, a u posljednjim godinama života naglašeno i često, izrijekom ili neizravno, tako duboko i dojmljivo pisao i Njemu se gotovo skrušeno na koncu utjecao. Sjetit ćemo se njegovih stihova što ih je u odmjerenim i suzdržanim nastupima bez ikakva suviška, lijepim i sugestivnim glasom, krasnom dikcijom, sjajno odnje- govanim jezikom kao pjesnikovim zaštitnim znakom, naizust govorio u mnogim prigodama. Riječ je o sonetu naslovljenom“Molitva”: O Višnji Bože, jedini moj Bože, Ti nado mojih odbrojanih dana, Jer pijesak sam i vrijeme i kap s dlana, Gdje tru se sati a trenuci množe. Koji se truju i koji se glože Nek upru pogled u srž onih rana Što ih je Sin tvoj radi ljudskih mana